Porodica je generator mnogih društvenih problema, iako bi neko pomislio da to nije baš logično, jer porodica je - nukleus, osnovna ćelija… I tako dalje, ali, porodica je prije svega i - dobra namjera. A znate za gdje je put popločan takvim materijalom.
Držim da je jedan od temeljnih problema crnogorskog društva što se svaki Crnogorac (koje god vjere i nacije) još iz porodičnog miljea vaspitava i podiže uz jasnu poruku da je on poseban. I da mu kao takvom, posebnom, pripada više nego drugima… Da su njegovi preci bolji od drugih, da su više potegli i uradili za današnjicu i jučerašnjicu (o prekjučerašnjici da ne govorimo), iako im se nije priznalo, a nije im se priznalo zbog ljubomore i pizme “onih drugih”.
Nije lako odrastati sa takvim teretom na ramenima…
Zar vam to nije očito kada gledate ne samo političku scenu, gdje je to, zahvaljujući medijskoj pažnji, možda najvidljivije. Osvrnite se oko sebe (ne mora u gnjevu, kao kod Ozborna) i pogledajte ulicu - koliko ljudi misli da ima pravo da parkira gdje god hoće, pogledajte bilo kakvu čekaonicu, pješački prelaz, oslušnite kafanski razgovor…
Ali pomenusmo političare. Koliko morate vjerovati da ste posebni, bolji od drugih, pa da očekujete da ljudi vjeruju svakakvim budalaštinama koje pričate. I radite. Onaj koji vjeruje da je poseban i kad laže iskreno vjeruje da ne laže. Samo se stvarnost kod njega ponaša malo drugačije nego kod drugih. Jer, on je poseban, a ostali, budući da nisu posebni, to ne mogu ni shvatiti. Zato se i izvinjava onako, brže-bolje, više reda radi. Vjerujete da sebi možete dopustiti svaku nepodopštinu, nepristojnost i podvalu. Jer ste posebni, jer vam se može…
Morate vjerovati da je vama dozvoljeno više nego drugima i kad god nekome dodjeljujete ono što mu ne pripada. Bilo dobro ili loše.
Vjera u tu vrstu sopstvene izuzetnosti (bez odmaka, bez sumnje i zapitanosti bilo koje vrste) nerijetko učini da ljudi izgledaju kao karikature.
Čim se u kadru pojavio Đukanović, dobar rezultat DPS-a i prije svega nosioca liste Nermina Abdića na podgoričkim izborima nekako je, u trenu, postao - manje dobar. “Ne može nam niko ništa…” Ta vrsta arogancije i bahatosti nikako ne može izgledati kultivisano, i što je najgore - savršeno prirodno ide baš uz pjesmu Mitra Mirića. Slično se sličnom raduje.
Uzgred i da ne budem pogrešno shvaćen - mladi crnogorski liberali pjevali su početkom devedesetih, i potpisnik ovoga teksta sa njima, iz sve snage, “Nikad neće Crna Gora/bit obala srpskog mora” - ali, izvinite, to su činjenice, elementarna geografija, odbrana sopstva i poštena politička emocija. Tu nema ni bahatosti ni arogancije, ni Mitra Mirića. Đukanović je tada bio na drugoj strani, takođe sa Mitrom Mirićem. I sa Slobom M., on je bio glavni producent te ekipe i njihovih političkih ideja. Neko će reći - taj snimak je Vučićeva klopka, centaršut za gnjecavu političku retoriku srpskog predsjednika (on je mrzi a ja volim, zar vam i to ne zvuči kao neki neostvareni Tarmi Rićmi?), ali, nije samo to, bojim se. To je jedan od onih detalja u kojima voli da se stani sam Đavo.
Sankcije u Ujedinjenim nacijama dočekane su istom pjesmom - Ne može nam niko ništa… Ta (gubitnička) logika ne pripada nijednoj emancipatorskoj ideji. Đukanović i ta svijest koja prirodno ide uz njega, koju on magnetiše, temeljno je primitivizovala crnogorsku emancipatorsku ideju iz devedesetih. I to je osnovni problem današnjeg stanja crnogorske političke i nacionalne ideje. Umjesto emancipatorske ideje u okviru koje nije, niti smije biti tijesno ikome, dobili ste smiješnu kopiju onoga što ste gledali sa druge strane još devedesetih. Samo sa suprotnim predznakom.
Ako nastavi da (ovako) brani Crnu Goru, Đukanović će postati njen grobar. Ako to već i nije.
Bonus video:
