Preko noći, i to preko izborne noći u Podgorici, doktor Nermin Abdić postao je jedan od najvažnijih političara u DPS-u, a samim tim i relevantan igrač na vaskolišnoj crnogorskoj političkoj sceni.
Reklo bi se da su birači kod Abdića osjetili upravo nedostatak volje da se bude nešto više od gradonačelnika Podgorice i zato su sa zadovoljstvom odlučili da Abdić uz malo sreće upravo to i postane.
Pregovori počinju, sa svojim teškim i lakim obrtima, ali ono što se desilo na izborima ima osobinu tektonskog pomaka upravo zbog dr Abdića koji je DPS-u dao ono što je godinama i decenijama tražio, ljudsko lice iz komšiluka koje nije lopov.
Pomalo nesmajnog nastupa, krakat u pokretu, lišen govorničkog rafinmana, dr Abdić je čovjek kome se povjerovalo upravo zato što nije izašao iz konfekcijskog stroja partije koja je formirala cijelu jednu generaciju klonova Mila Đukanovića, mutnih koliko su teški za gledanje. Znači dosta mutnih, jer u svakom trenutku svojim mučenim jastvom svjedoče potčinjenom egu i nesputanom uticaju koji ih je politički oblikovao da budu vječite bete.
Kao takvi, svi ti mladomilovci su dobar opozicioni potencijal, priručni su da odglume patos i požale se na proceduru, ali kad dođe do izbora, nastupaju stvari iracionalne. Glasači traže original, makar ne bio stilizovan, makar bio oriđinal, što imamo u slučaju Milana Kneževića.
Čudan je taj crnogorski publikum, čak i kad se odmaknemo od politike. Pretrčaću ovdje primjer dva televizijska meteorologa koji su se pojavili prije desetak godina na talasu jedne nove televizije. Nikad mi nije bilo jasno zašto je gledalište izabralo Miceva umjesto Pavićevića čiji su nastupi bili sa stanovišta voditeljske struke neuporedivo bolji. Micev je vukao težak akcenat, nije se osmjehivao, a pričao je kao da roni. Svaka riječ mu je bila praćenja borbom za vazduh i često je nelogično kočio u poenti, ali to je upravo široka narodna moždana masa prepoznala kao svoju radnu frekfenciju. Tako je Micev odjednom počeo da se pojavjuje na modnim revijama, a ako me sjećanje ne vara bio je i na nekoj partijskoj listi.
Dugo je DPS čekao trenutak emotivnog pražnjenja koje neće biti okaljano Đukanovićevom sjenkom i evo, uz pomoć kriminalno loše vlasti i par starovaroških trikova, pojavio se dr Abdić sa svojim klipićima i famoznim pozdravom “Dobri moji”. Posljednji put se neka politička parola tako primila kad su Demokrate dijelile čokoladice po zetskim kućama i snimile slavni reklamni omnibus pod sloganom “Aj’ polako”. Ista vrsta opuštene pošalice obilježila je ove izbore i Abdićev populizam učinila podnošljivim, jer se učinio bez pretenzije i urođen onome koji ga sprovodi.
Nisam pametan za pregovore, ali sa Abdićem DPS ima mnogo bolju poziciju, koju će možda najbolje prepoznati i iskoristiti Dritan Abazović. Populista tog formata bi se mogao povezati sa Abdićevim narativom, izvozati neku postizbornu sagu o poštenom čovjeku unutar DPS koji je konačno postao partija kao i svaka druga, stranka običnih ljudi i za ljude. Ako Abazović odigra kako treba i ono što se zvalo “Jakov Milatović – Za bolju Podgoricu” uđe u koaliciju sa DPS-om, to neće biti blagotvorno samo zbog čišćenja neočetničkog supstrata koji se počeo opasno širiti na lokalu. Biće to istorijski momenat i tren kad crnogorsko društvo prelazi iz pretpolitičkog stanja u političko. A šta to znači političko društvo? To znači svako sa svakim. Bez lažnog moralisanja i samo iz golog interesa.
Bonus video:
