Putnici poput nas, koji pakuju kofere drugom polovinom septembra, kada su se skoro svi sa odmora vratili kući, zapravo žele da odgode neminovno – vladavinu jeseni koja se svojom lijepom melanholijom uvlači u naše živote već prvim nagovještajima da ljeta više nema. Ove godine smo se dugo radovali Španiji. Kolebali smo se između Barselone i dijela obale koji je pisac Feran Aguljo 1908. nazvao „Divlja obala“ – Kosta brava. Taj pojas od planinske špansko-francuske granice do pitomih plaža nadomak Barselone odavno nema ništa divlje, osim brda iznad obale. Odlučili smo da se smjestimo tačno na pola puta između dvije želje – u varoš Kalelju. Gradić je po pedesetak kilometara udaljen i od Đirone i od Barselone, pa je pogodan kao polazna tačka za obilaske.
Isplanirali smo putovanje preko Njemačke, nekoliko dana proveli u šetnjama Kelnom, svraćajući do krcate bašte pivnice iz kraja. Miholjsko ljeto nas je ispratilo na put. A onda je došao i taj dan.
Visoka cijena niskobudžetnog prevoza
Pošto je najpovoljnija avionska veza za Đironu sa aerodroma Vece – nekoliko kilometara od Holandije – uputili smo se na tu stranu vozom. Nije da nas nisu opomenuli, a imam i dovoljno postpandemijskog iskustva sa Njemačkom železnicom. Prvi voz je kasnio dvadesetak minuta, što je značilo da smo na presjedanju drugi u Krefeldu čekali skoro sat vremena. Potom je i taj drugi voz kasnio petnaestak minuta, sasvim dovoljno da se u nedođiji zvanoj Vece propusti autobus za aerodrom koji vozi svaki sat. Srećom pošli smo ranije. Oni koji su morali hitno na aerodrom, skoro su se potukli za mjesto u vozilu jedinog taksiste na železničkoj stanici. Taj isti čovjek se vraćao sa aerodroma još dva puta – mi smo upali u treću turu.
Aerodromske zgrade bivših vojnih aerodroma, pretvorenih u postaje niskobudžetnih kompanija, uvek imaju nešto od šarma provincijskih autobuskih stanica.
Let kao let, nije vrijedan opisa. Ali slijetanje uz truckanje kroz guste oblake jeste. Đirona nas je dočekala kišom.
Na desetine agencijskih autobusa odmah iza terminala ukrcavali su putnike koje je kao i nas privukao magičan zov španske, pardon, katalonske obale. Zurili smo u kišne kapi koje su klizile niz prozorska okna autobusa, prelamajući svjetla farova vozila koja su dolazila u susret. Padao je mrak.
Grupa ostarijih Holanđana se glasno smijala. Jedna Belgijanka, očito iznad osamdeset, zaustavila je autobus kako bi pronašla toalet. Svi su je, smješkajući se, mrzjeli kada se konačno opet pojavila na vratima. I svi su pomislili da bi i oni rado putovali u njenim godinama.
Kalelja je bila posljednja destinacija. Zavukli smo se u sobu jeftinog hotela – zapravo hostela – nadajući se da će obećanje koje Španija svima i prećutno daje – izobilje sunca – sjutradan biti ispunjeno.
Giganti, glavonje, vučice
Jutro je suvo, sunce se probija kroz oblake. Šetamo varošicom čije se ulice protežu paralelno sa obalom. Njih presijecaju isto tako pravilno građene uličice koje vode prema obali. Na jednom mjestu, očigledno školskom igralištu, vidimo mnoštvo ljudi, a među njima – divovske figure.
Stigli smo u Kalelju tačno na godišnju gradsku žurku – u Srbiji bi rekli na gradsku slavu – koja očito ima karnevalističke crte. Saznajemo da se proslava zove Minervina svečanost i da se održava svake godine na pragu jeseni – od 19. do. 23. septembra.
Giganti i glavonje – figure neprirodno velikih dimenzija koje ulicama nose ljudi kao puž svoju kućicu – dio su španskog narodnog folklora. Prvi put na Iberijskom poluostrvu su dokumentovane u 13. vijeku u jednom portugalskom mjestu, a uz rekonkvistu proširile su se na cijelo poluostrvo.
Figure obično igraju u parovima uz uličnu muziku i predstavljaju poznate lokalne istorijske ličnosti ili neke ljudske osobine. Kalelja je tako dio jedne šire i moćnije tradicije, koja danas postoji u 90 zemalja.
Ono što je specifično baš za ovo mjesto na priobalnom pojasu koji se zove Kosta del Maresme, nekada južnom dijelu „Divlje obale“, jeste priča o vučici. Ona ide ovako: Bila je godina 1920. Mještanin je uz dobro domaće vino u lokalnoj krčmi uvjeravao prisutne da je svojim očima vidio vuka kako silazi niz potok. Poslije dva dana on je gradonačelniku saopštio da je vidio još dva vuka. Uzbunili su se mještani i seljaci sa okolnih gazdinstava. Okupili su se i započeli potjeru. Ubili su jednu životinju i izložili je na verandi pred gradonačelnikovom kućom da bi je svi vidjeli. Ipak, ispostavilo se da su ubili jednog od nekoliko vučjaka, koji su živjeli na gazdinstvu iznad potoka i povremeno silazili do klanice da se najedu ostataka mesa.
Ovaj nesporazum jedva su dočekale komšijska mjesta pa su Kalelju podrugljivo nazvali Vučica. Sada varoš sa ponosom ističe svoj nadimak. Na septembarskoj svetkovini se na glavnom trgu odvija „vučji ples“, a na ulazu u mjesnu katedralu zatekli smo pored gigantskih figura i drvenu vučicu.
Crkvenom ulicom
Carrer de l'Església – crkvena ulica, odavno je preuzela primat od šetališta uz obalu i plažu, jer je grad odvojen hirurškim rezom od vode pravom linijom pruge. Njom je cijelo priobalje dobro povezano sa Barselonom i Đironom. Ali radnje, lokali, pješačka zona i korzo preselili su se u Crkvenu ulicu.
Ona je iznenađujuće duga i sadržajna za varoš od dvadesetak hiljada stanovnika.
U Kalelji nije preporučljivo da se pije kapućino, jer će čovek dobiti bijelu kafu sa nešto pene. Espreso je pravo rješenje. Poslije se možda probudi želja za čašom vina. I tapasima – šunka, masline i krompir sa bijelim lukom.
Katalonci umiju da spremaju hranu. Ali je pametno raspitati se gdje su tipične klopke za turiste, a gdje rado zalaze i turisti i mještani.
Stari grad
Poslije duže šetnje nailazimo na glavnu gradsku crkvu iz 16. vijeka, posvećenu Mariji i Svetom Nikoli. Na malom trgu ispred nje nekoliko lokala, ljudi u razgovoru, usporeno vrijeme. Ovamo smo narednih dana znali da dođemo tek tako, da sjednemo na klupu i posmatramo crkveno pročelje i šarenilo trga.
Interesantno je da su zaštitnici grada u stvari Kirik i Julita, sin i majka koji su postradali za vrijeme Dioklecijanovih progona hrišćana početkom četvrtog vijeka i koje i istočna i zapadna crkva smatraju ranohrišćanskim mučenicima. Samo što se u Kataloniji Kirik zove Kirze.
Već nekoliko koraka dalje nailazimo na trg sa Gradskom kućom okružen sa nekoliko najstarijih građevina u mjestu. Najmarkantnija od njih sačuvala je svoje gotičke obrise. To izdvaja Kalelju od mnogih španskih varoši na moru – nije potpuno izgubila svoj istorijski lik pred naletom hotelskog betona.
Već iza sljedećeg trga počinje tipično turističko vašarište, sve moguće i nemoguće sprave za zabavu uključujući i ogromni točak. A na samom trgu postaje jasno zašto je varoš zaslužila još jedan nadimak – „Njemačka Kalelja“. Kafe sa najvećom baštom zove se Frankfurt.
Svetionik nema kome da namigne
Ne zadržavamo se u tom kraju u kojem su ljudi glasni od piva, prolazimo kroz četvrt velikih hotela od kojih se neki dobro drže, a neki pomalo zalaze u godine.
Cilj nam je brdo Kapaspre na kojem od 1859. stoluje svetionik. Mada je on simbol grada, napravljen na mjestu nekadašnje kule na tvrđavi, u vremenima radara i satelitskog praćenja brodova, on je postao suvišan u ovome svijetu.
Sada se u građevini, nekada svetioničarevom stanu, može više saznati o istoriji svetioničarstva. Nebo iznad svetionika je veličanstveno. Da sam slikar dolazio bih ovamo da hvatam brze promjene svetla, trenutke ljepote koji se pojave jednom i nikad više. Zamišljam prvo žmirkanje svjetla sa ovog brda prema pučini. Vatra u lampi se hranila maslinovim uljem. Mirisalo je drugačije. A i oči mornara su u tami sa čežnjom tražili tu tačku.
Odavde se svakako vidi da Kalelja ima plažu dugu nekoliko kilometara. Ne treba zato da čudi što je posle propasti nekada uspješne tekstilne industrije i decenija stagnacije varoš, kao i cijela obala, šezdesetih počela da doživljava preporod. Danas na jednog stanovnika dođe i po četiri turista.
Muzej turizma
Kada se čovek odluči da ne ide na plažu – to je prvih dana boravka bilo lako jer su se oblaci i sunce borili za prevlast – onda može da švrlja po varoši bez posebnog cilja. Tako će na glavnoj saobraćajnici koja prolazi iznad starog gradskog jezgra otkriti razne zanimljivosti. Jedna od njih je bivša tekstilna fabrika Ljobert-Guri. Nekadašnji ponos Španije odavno više ne proizvodi ništa. Ali je prostor iskorišćen. Lokalni radio i televizija, jedna škola i – Muzej turizma.
Takav jedinstveni poduhvat zvuči mi kao naslov nekog postmodernog romana. Ideja je svakako dobra. Muzej namjerava da prouči istoriju ovog masovnog fenomena, od prvih putnika koje su svi smatrali čudacima, do masovnog turizma, potom ekonomski značaj i uticaj na društvenu transformaciju. Samom svojom prirodom muzej želi da obuhvati turizam i kao kulturni fenomen, te da ga učini razumljivim. A tematska izložba za vrijeme našeg boravka pokazuje smisao za aktuelnost – bavi se posljedicama masovnog turizma. U vremenu kada u Barseloni stanovnici nekih četvrti demonstriraju protiv prekomjernog turizma – poznatog pod engleskim nazivom „overtourism“ izložba ne može biti aktuelnija. Čini mi se da ni turisti ni domaća publika nisu previše zainteresovani za sve to.
U Kalelji se u mnogim lokalima poštuje poslijepodnevna sijesta. To valja imati na umu kada se sa balkanskim stomačnim navikama – ruča se dosta kasno – uputite u kafane koje su vam preporučili. I mi smo jednom poljubili vrata restorana Tic Tac.
Sutradan smo došli dva sata ranije i uživali u odličnoj hrani i vinu. U restoranima su domaća vina povoljna, a vino kuće može da se nađe čak i po osam evra po flaši. Bijela najčešće podsećaju na tamjaniku, a crna su jaka i rasna. Španija u Kalelji opravdava glas koji je bije.
Samo se treba manuti spontanih odluka. Nekada su nalickani lokali najmanje vrijedni pažnje.
Naposljetku smo bili zadovoljni što smo došli baš u ovu varoš. Mada smo je koristili kao odskočnu dasku za dalja putovanja u Barselonu, Đironu, Ljoret de Mar, na neki način nam se svojim šarmom ovaj gradić na katalonskom moru, koji u svom grbu ima vučicu, uvukao pod kožu.
Bonus video:
