Prošle su četiri godine od čuvenog “30. avgusta”. Najavljivana Ruka pravde nije stigla Mila Đukanovića. On je slavio nedavno nakon lokalnih izbora u Podgorici. Pjevao je u kafiću. Bio je to DPS-ov after. Dizao je Đukanović ruke visoko, u političkoj ekstazi mlatarao rukama po lampi iznad svog stola, ležerno odjeven u majici kratkih rukava pjevao je pjesmu Mitra Mirića. Ko zna kakvih je pjesama sve bilo na toj proslavi, ko zna kakvih je scena bilo, ali eto, neko je telefonom zabilježio djelić u kom Đukanović slavi uz pjesmu “Ne može nam niko ništa”.
Pjevači udovoljavaju strastima DPS-a i Đukanovića tako što izmijene dio teksta, pa umjesto “Ne može nam niko ništa/jači smo od sudbine” nadajući se većem bakšišu poltronski otpjevaju: “Ne može nam niko ništa/jači smo od Srbije”. Dakle, najveću zabluda pjesmu, pjesmu inata iz devedesetih godina, preuzeo je upravo DPS uz djelimične korekcije teksta.
Nekima je problem što Đukanović pjeva. Drugima je problem pjesma koju pjeva, trećima to što se seiri i inati sa Srbijom, ali osnovni problem je što je Đukanović uopšte tu, što je slobodan i pjeva kao ptica. Jedno je uzrok, a sasvim drugo je posljedica. Ruka pravde ne postoji u Crnoj Gori. To je kraj jedne priče koja traje decenijama. Nema pravde na vidiku. Đukanović je slobodan i neće proći kao Slobodan Milošević.
Što god ko mislio o Đukanoviću, pokazao se kao najžilaviji političar na cijelom Balkanu. Sve je preživio, ima životinjski instinkt da nanjuši opasnost, lukav je kao lisica, a otporan kao bubašvaba za koju se pretpostavlja da bi jedina preživjela nuklearni napad. Često mu karte idu naruku, a majstor je da iskoristi svaku grešku protivnika, koji kao da su stvoreni da budu protivnici Đukanoviću, sluđeni i nespretni.
Đukanović je učestvovao na “2B Secure” forumu u Budvi. Postavljeno mu je pitanje upravo oko postizbornog slavlja i te pjesme koja je preinačena u “Ne može nam niko ništa/jači smo od Srbije”. Način na koji je odgovorio govori da se priprema za svaki korak, da i dalje ima savjetnike koji imaju mozga. Njegov odgovor ukazuje da on i dalje funkcioniše bolje od onih koji su došli na vlast nakon njega. On izgleda ništa ne prepušta slučaju, došao je na tu tribinu očito pripremljen, čak i za to pitanje. Odgovorio je kao zapeta puška.
“Moje pitanje je – šta i da sam pjevao?” Dakle, ovo je škola iz kriznog PR-a. Đukanović na pitanje odgovara pitanjem. Ali ne običnim, on odgovara premisom, sa “pa što i da jesam”. Dakle, on ne priznaje, ali se inati. Pokazuje iskustvo, stečeno u politici, razgovorima sa novinarima, ali i optužnicama koje su bile podignute pa padale. Nije uopšte prepoznat po dobru, ali ako Đukanović radi nešto dobro, onda se dobro izvlači, maestralno. Vrlo lako obrne priču na svoju vodenicu.
“Radovao sam se uspjehu građanske i proevropske politike – a moje pitanje je – šta i da jesam? Ako bismo pjevali da je Crna Gora jača od Srbije, Amerike ili Rusije – je li to mržnja?”
Što god mislili o Đukanoviću, nije toliko prepametan da ovo sam smisli. Ovo je vijećalo i pakovalo nekoliko glava nekoliko dana. Jer, ovo je slagalica za medije i pučanstvo, ovdje su i sinus i kosinus, integrali i deklinacije, ovo je viša matematika, pa tek onda politika.
Da analiziramo ovu jednačinu. Prije svega, Đukanović navodi da se radovao, pa što bi iko nekome branio da se raduje. Radovao se uspjehu, i to građanske i proevropske politike. Ko smije da bude protiv toga? Zatim slijedi njegovo pitanje, a nakon toga i ideja da je legitimno pjevati da ste jači čak i od Srbije, a u taj koš je ugurao Ameriku i Rusiju. Amerika u ovom slučaju mu dođe kao airbag, a Rusija kao babaroga. Na kraju poentira sa zaključkom da u tome uopšte nema ni naznaka mržnje. Šahovski precizno odigran potez po potez.
Novi političari ne smiju da potcjenjuju Đukanovića, jer kad pomisle da su bogomdani za sve, da su majstori politike i medija pa zamucaju i zbune se pred pitanjima novinara, treba ipak da uče od Đukanovića. Ne treba da uče od njega kako zgrnuti milione, kako napuniti kumove i rođake, kako vladati batinom, kako staviti državu u džep a glumiti da je nosite u srcu, nego učiti od njega kako se izvlačiti, kako izbjeći direktno pitanje, kako zloupotrijebiti sve u politici, kako držati glavu iznad vode.
Ali kao i uvijek, iako se Đukanović izvukao, to što je pjevao pjesmu Mitra Mirića govori nam mnogo toga drugog. Đukanović nije ništa bolji od onih za koje tvrdi da je od njih jači. Dokazao je da je ipak šaban, jer je podlegao niskim strastima, vidjeli smo i čuli konačno na što se to Đukanović pali u kafani. Đukanovića radi Mitar Mirić! Da ga radi Sinan Sakić, to bi bilo oprošteno, jer Sinan je car, Sinan je pank.
Jednom je Đukanović priznao (jedva) da je jedna od pjesama koje voli u kafani da čuje: “Ko te ima taj te nema”. Ali izgleda da on diže ruke na nešto drugo.
Pjesma “Ne može nam niko ništa” afirmisana je u filmu “Rane”, kad Miki Manojlović prkosi svijetu uz tu pjesmu. Ta pjesma postala je pečat jednog vremena, vezuju je za devedesete godine. Izgleda da su to najljepše Đukanovićeve godine, čim i dalje želi da pjeva baš te pjesme. Ne okreće novu ploču. Nije za bolje izgleda, to ga pogađa u srce, to mu je neuralgična tačka. Đukanović u sebi ima kapislu koju pogađa pjesma Mitra Mirića. To je njegov takt i emocija. Uzalud ta promjena riječi, suština je u svemu što ta pjesma predstavlja, jer tekst je neodvojiv od muzike, ideje i duha. Džaba mu i “majbah”, Zegna odijela i satovi od stotine hiljada eura, važno je na što dižeš ruke uvis u kafani.
Đukanović nije slavio kako sam kaže “uspjeh građanske i proevropske politike”. Ne dižu se zbog toga ruke, ne lupa se po lampi u kafiću samo zbog toga. Đukanović je slavio svoju slobodu, a preduslov za nju je dobar rezultat na izborima. Đukanović je slavio poraz “Ruke pravde”.
Kad se već igraju i igramo promjene riječi u poznatim pjesmama, za kraj, bolje Miljković nego Mitar Mirić, pa možemo da se zapitamo:
Hoće li sloboda umeti da peva/Kao što je Đukanović pevao o njoj?
Bonus video:
