„Obrazovanje je stub društva“ je poznata poslovica koja se nekada doživljava samo kao zapisana rečenica u nekom kontekstu davne historije. I druge poslovice o obrazovanju, kao što su one da „investicija u obrazovanje plaća najbolje kamate“, „najveća nada svake zemlje leži u primjerenom školovanju mladih“ ili „znanje je skupo, ali neznanje još skuplje“ jasno govore da se kroz cijelu historiju raznih oblika razvoja ljudske civilizacije smatralo da su edukacija i obrazovanje ljudi investicija, a ne trošak.
Možda je najzanimljivija izreka ona u kojoj „ako želite da vidite kako će izgledati jedno društvo za deset godina pogledajte mu obrazovanje danas“. Iako djeluje kao neka floskula, čak i egzaktni numerički podaci govore o istinitosti ove tvrdnje. Kapitalistička privreda, koja sve gleda kroz prizmu profita i potencijalne zarade, evidentno vidi da je ulog u obrazovanje kadra donosilo mnogo veće benefite. Često se smatra da je prirodno bogatstvo osnova ekonomskog razvoja. Dovoljno je pogledati neke države sa afričkog kontinenta da se utvrdi da takva predispozicija sama po sebi nije dovoljna niti garant ekonomskog blagostanja.
Kada su se prije pet godina pojavili rezultati PISA testiranja (program za međunarodnu procjenu postignuća učenika) svi akteri u obrazovanju su mogli uvidjeti koji su nedostaci u Bosni i Hercegovini. Od 79 država, Bosna i Hercegovina se našla na 62. mjestu, a najveći problem je bio u razumijevanju i iskoristivosti naučenih sadržaja u praksi. Može se reći da je nedostajalo čitanje između redova, a upravo je tu obrazovanje najviše zakazalo. Kada se uzme učenje pojmova i definienduma učenici bi pokazali visok nivo znanja, ali je jasno da oblik učenja memory card nije adekvatan za ono što traži XXI stoljeće.
Podaci da je više od polovine petnaestogodišnjaka u Bosni i Hercegovini „funkcionalno nepismeno“ i da kasne za svojim vršnjacima iz Europske unije u prosjeku tri godine nije samo problem obrazovanja, školstva ili uže obitelji. To je evidentan problem društva i ekonomskog razvoja nekog prostora. Neadekvatan kadar, ili onaj koji treba sekundarno educirati, predstavlja problem svakog tržišta rada.
BDP I VISOKO OBRAZOVANJE DIREKTNO PROPORCIONALNI
Prije nekoliko dana se pojavila statistika koja pokazuje postotak visokoobrazovanog stanovništva u državama Europe. Treba svakako u svemu ovome uzeti u obzir i različite sustave obrazovanja, ali su numerički podaci više nego egzaktni. Zanimljivo je da se na prvom mjestu nalazi Republika Irska u kojoj je čak 51 posto stanovnika završilo fakultet, a na drugom Luksemburg sa 49 posto. Nakon ovih država slijede Švedska sa 47, Norveška sa 46 i Švicarska sa 44 posto visokoobrazovanog stanovništva. Kada se kompariraju te brojke sa BDP-om u navedenim državama dolazi se do direktne proporcionalnosti. Upravo se Luksemburg sa 131.000 dolara, Republika Irska sa 106.000 dolara te Švicarska sa 105.000 dolara i Norveška sa 95.000 dolara po glavi stanovnika nalaze na vrhu ljestvice ovog ekonomskog pokazatelja u Europi.
Visok BDP imaju i Danska, Finska, Belgija, Nizozemska i Island, a svaka od tih država ima više od 40 posto visokoobrazovanih stanovnika, odnosno kvalitetnog kadra za moderno tržište rada. Nekada se učini da je obrazovanje „budžetski trošak“, ali osnovni ekonomski podaci govore da je to najbolja investicija koja prevazilazi potencijalne nedostatke kvantiteta privrednih resursa u državama.
Sa druge strane postoje i one države Europe čija statistika visokoobrazovanog stanovništva je daleko od spomenutih. Na dnu ljestvice je Bosna i Hercegovina sa 16 posto visokoobrazovanih, a slijedi je Rumunjska sa 17 posto. Iako je već 17 godina članica Unije, Rumunjska ima ispodprosječan BDP po glavi stanovnika. On iznosi 22.000 dolara i mnogo je niži od prosjeka Europe koji je 36.000 dolara. Bosna i Hercegovina ima BDP od 8.420 dolara po stanovniku te su po tim podacima iza nje samo Sjeverna Makedonija, Kosovo, Moldavija i Ukrajina. Jasno je da je ekonomija djelimično „kažnjena“ zbog obrazovanja koje je daleko od europskog prosjeka i veoma daleko od država sa preko 40 posto visokoobrazovanog kadra.
U Srbiji je 25 posto, u Hrvatskoj 27 posto, a u Sloveniji 31 posto građana koji su završili fakultet. Kada se govori o ekonomskim pokazateljima onda je BDP po glavi u Srbiji 12.380 dolara, u Hrvatskoj 22.970 dolara te u Sloveniji 34.030 dolara. I ovdje se mogu izvući podaci o povezanosti kvantiteta visokoobrazovanog stanovništva i ekonomskog razvoja. Evidentno je da to ne može biti osnovni parametar, ali je više nego egzaktan u svojoj direktnoj proporciji.
INDEKS LJUDSKOG RAZVOJA
Osim BDP-a za kvalitet života i (ekonomsko) blagostanje bitan je i HDI (Human Development Index). Ovaj „indeks ljudskog razvoja“ obuhvata brojne parametre od očekivane životne dobi do visine ličnog dohotka u državi, sigurnosti, zdravstvene zaštite, a svakako je bitna stvar i samo obrazovanje. HDI ima vrijednosti od 0 do 1, a opet su na vrhu liste države Europe u kojima je i BDP visok. Tako su u top 15 po HDI-ju na planeti svoje mjesto našle Norveška, Island, Republika Irska, Švedska, Švicarska, Nizozemska, Finska, Luksemburg, Danska, Belgija i Austrija. Sve one imaju HDI od 0,943 do 0,965, koliko ima Norveška koja je prva na svijetu.
Na „dnu Europe“ su Ukrajina sa 0,774, Sjeverna Makedonija sa 0,796, Bosna i Hercegovina sa 0,800 te Srbija sa 0,802 i Rumunjska sa 0,805. Evidentno je i po ovom podatku da samo članstvo u EU nije garant nekog socijalnog i ekonomskog razvoja. HDI u Hrvatskoj je 0,864, a u Sloveniji 0,910. I ovdje postoji evidentna povezanost statistike kvantiteta visokoobrazovanog kadra i „indeksa ljudskog razvoja“.
Vjerovatno je najeklatantniji primjer sprege ekonomskog razvoja i adekvatnog obrazovanja država na dalekom istoku – Japan. Kada se pogledaju prirodne okolnosti japanskog arhipelaga koji je poznatiji po vulkanima, zemljotresima, tajfunima i tsunamiju nego po privrednim resursima, ne bi se dalo zaključiti da se Japan može svrstati u neke od najrazvijenijih država svijeta. Sa visinom BDP-a od 42.000 dolara i vrijednosti HDI od 0,949 Japan je iznad prosjeka Europe. Podatak od 45 posto visokoobrazovanog stanovništva daje brojne odgovore i objašnjava sličnost sa veoma razvijenim državama Europe.
Sa druge strane je zanimljiva statistika Kanade, države sa 51 posto stanovništva koje je završilo fakultet. Kanada ima BDP od 55.000 dolara i HDI od 0,936. Država na drugom kraju svijeta, Novi Zeland sa 42 posto ljudi sa fakultetskom diplomom, ima BDP 49.000 dolara BDP i HDI od 0,937. Dakle, nema nikakve razlike u tome na kojoj ste paraleli ili meridijanu – kvalitet obrazovanja nudi kvantitet ekonomskog razvoja. Kada se pogledaju podaci u nekim afričkim državama, čiji je BDP oko 1.000 dolara po glavi stanovnika te HDI između 0,311 i 0,370 može se zaključiti da nisu samo prirodne nepogode uticale na njihovu nerazvijenost. Države kao što su Niger, Malavi, Mozambik, Burundi, Centralnoafrička Republika, DR Kongo, Sijera Leone itd. imaju veoma slabu statistiku osnovne pismenosti, a visokoobrazovani kadar im ne prelazi tri posto. Ove države imaju i probleme sa osnovnom zdravstvenom zaštitom te im očekivana dužina trajanja života liči na onu u Europi prije druge industrijske revolucije. Upravo su ovo osnovni razlozi veoma lošeg ekonomskog razvoja.
Obrazovanje nije samo stub društvene zajednice, razvoja kulture, humanizma ili etičkih normi. S obzirom da je čovjek najvažniji „resurs“ svakog razvoja, njegova obrazovna nadogradnja je i osnova razvoja ekonomije svakog geografskog prostora. Lako se da zaključiti da tamo gdje nema adekvatnog ulaganja u obrazovanje neće biti ni (ekonomskog) napretka. Kada se ovo svede na nivo priče o obrazovanju u Bosni i Hercegovini javljaju se velike disproporcije u odnosu obrazovanja i društva u cjelini. PISA testiranja, kao i postotak obrazovanosti na najvišem nivou u komparaciji sa drugim državama, nude potrebu velike zabrinutosti o budućnosti svih aspekata društva u Bosni i Hercegovini. Evidentno je da današnji visok prosjek ocjena, kao i same diplome, ne mogu same po sebi ponuditi društveni razvoj. Ako se zaista „jedno društvo vidi za deset godina kroz njegovo obrazovanje danas“, naredno desetljeće će biti obilježeno velikim problemima kao direktnom posljedicom neadekvatnog obrazovanja.
Ulaganje u obrazovanje možda danas jeste „skupo“, ali treba pričekati da se vidi kolika će biti cijena neobrazovanosti.
Autor je profesor geografije
Bonus video:
