Rekoh li ja davno da će ovaj popis biti istorijski...
Po načinu zakazivanja i odgađanja, ucjenama i bojkotu, političkoj trgovini i nacionalnoj borbenoj gotovosti, manjku razuma i višku govora mržnje, a naročito po akcionom jedinstvu većinske vlasti i većine u opoziciji u srozavanju ugleda Monstata i zapošljenih u njemu...
Ukratko, nije istorijski ni po čemu dobrom, zato ne mogu da citiram sebe i ponovim ono - zlatile mi se, svaka mi je ka Njegošu...
Uz ogradu - za svaki slučaj, a naročito u slučaju pogrešne asocijacije - da ne mislim na Petra Drugog nego na Prvog.
I Potonjeg, kad je riječ o crnogorskim vladarima, čija je državnička mudrost bila usmjerena na zajedništvo i budućnost Crne Gore a ne na podjele i prošlost.
* * *
A što je falilo Drugom?
Po pitanju književnosti i filozofije baš ništa. U pogledu politike falilo mu je upravo ono što je krasilo njegovog strica.
Ali, on nije mogao znati da će njegovo djelo biti pogrešno pročitano?
Naravno da nije, pravo je pisca da književnu slobodu praktikuje kako hoće.
Ipak, Petar Drugi bio je i - ili prije svega - državnik... A državnici su dužni da znaju čemu vodi mitologizacija prošlosti, i vlastite države i osobito stranih.
Ničim izazvani uvoz tuđih mitova doveo je u crnogorskom društvu do podjela čije su političke posljedice tokom skoro dva vijeka rasle srazmjerno književnoj veličini Petra Drugog...
Zašto? Pa zbog toga što su, ne samo neuke mase nego i mnogi učeni tumači Gorskog vijenca, neke stihove tumačili kao postulate državne politike.
Ignorišući, namjerno ili iz neznanja, real politiku autora tog spjeva.
- Možda je prava riječ, za sve nas, Jugosloveni - tako je u svojstvu državnika Petar Drugi pisao banu Jelačiću i Ilirskom pokretu.
To pismo je, kao i sva njegova politička zaostavština, ostalo nepročitano...
* * *
Nenapisan je ostao još jedan povod zbog kojeg sam jedan obični statistički posao unaprijed proglasila istorijskim...
Na prvi pomen okvirnog termina popisa bilo je jasno da će nam tim povodom kuriri Save Kovačevića i Pavla Đurišića uručivati isključivo pošiljke iz istorije.
Ne samo one iz sredine dvadesetog vijeka nego i mnogo starije...
I bi popis, i bi baš tako...
I biće tih pošiljki još, nije problem što su badijavne i one i oni koji ih šalju - važno je da se zveca...
A badijavni su - po tumačenju starih, dobrih i izumrlih lingvista, iz doba kad nacionalno nadgornjavanje nije bilo ni lokalna a kamoli olimpijska sportska disciplina - oni koji nemaju što da rade ili ne znaju da rade ništa korisno.
I ubijaju dosadu nekim zaludnjim, često i (na)opakim aktivnostima. Tračare, zabadaju nos gdje ne treba, smišljaju besmislice koje - uprkos odsustvu smisla - nijesu bezopasne ni po druge, niti po društvenu zajednicu...
* * *
Zbog čega mislim da su badijavne i ove postpopisne rasprave?
Pa, sa razloga koje je u Skupštini saopštio Marko Kovačević, tumačeći popis na način nezabilježen u istoriji. Ne Crne Gore, bilo je toga masu u ovom i prošlom vijeku, nego u istoriji popisa koja kod nas počinje od '48...
- Srpski narod je pokazao određenu čvrstinu. U prethodnih stotinu godina više totalitarnih ideologija na ovom prostoru pokušavale su da urade sve da srpskog naroda nema u Crnoj Gori - tako je počeo.
Što jes'-jes', na čvrstini srpskog naroda - ne određenoj nego baš velikoj - mogu da pozavide i Crnogorci i svi ostali narodi u zajedničkoj im državi...
E, sad, koliko će ta čvrstina upravo Srbima biti na polzu, ne bih ovom istorijskom prilikom.
Ali bih nešto o istorijskim činjenicama iz prethodnih stotinu godina.
Da ovom prilikom ne pominjem nikad više osamnaestu, dovoljno su toj drugoj strani pritisak digli rezultati najnovijeg nadgornjavanja nacija...
Prije tačno stotinu godina, 1924, vaskoliki srpski narod živio je u - Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tvorac i predvodnik prve među totalitarnim ideologijama koje Kovačević optužuje da su "pokušavale da urade sve da srpskog naroda nema u Crnoj Gori" bio je - kralj Aleksandar Karađorđević.
A on ne da je pokušavao nego je još 1918. uspio da - nema Crne Gore.
Da li zbog sebe ili zbog srpskog naroda - đavo će ga znati, s kraljevima se nikad ne zna...
* * *
Nikad se ne zna ni s Andrijom Mandićem, naročito ne na koga će udariti. A na početku istorijskog dana, u kojem nam je prikazano b(r)ojno stanje nacija, prva žrtva predsjednika Skupštine bila je potpredsjednica Zdenka Popović.
Ne tako davno, ona opoziciji nije dala opepelit' ni na jednu temu mimo dnevnog reda.
Takva strogoća nije zapamćena još od devedesetih godina i ratnog parlamentarizma.
Mandić preblagi ne da je ignorisao dnevni red i dozvolio kongres divljenja gorepomenutom statističkom poslu, nego je s puno entuzijazma i davao i izazivao replike.
Na jednu njegovu o Marku Kovačeviću, nažalost, niko iz opozicije nije izvratio čak ni proceduralno...
- Pa se poslije neko čudi što ja mislim da je ovaj mladi čovjek jedan od najboljih političara - tako je prvi među poslanicima vidio svog parlamentarnog i partijskog kolegu...
* * *
Ničim izazvan, jer je "jedan od najboljih političara" minut ranije - ali ne prvi put - najprije pao na ispitu iz politike, a potom i iz istorije.
- Srpski jezik, koji je takođe bio osnova svakog udara sa strane, i u Prvom svjetskom ratu kad je bila austrougarska okupacija i u Drugom kada smo imali Petrovdanski sabor, prvi je bio na udaru. Srpski jezik bio je na udaru i prethodnih dvadeset godina - sukobio se Kovačević, u nacionalnom zanosu, i sa činjenicama.
Kakve je posljedice austrougarska okupacija izazvala po pitanju srpskog jezika, o tome zaista nemam nikakvih saznanja.
Informacije kojima raspolažem kažu da je pola vijeka ranije, s velikim poštovanjem i u produženom trajanju, veoma domaćinski i prijateljski tretirala reformatora srpskog jezika Vuka Karadžića.
Nije zapostavljala ni crnogorsku stranu, Gorski vijenac Petra Drugog štampan je u Beču, istina na latinici. Ne zbog nepoštovanja ćiriličnog pisma, nego zato što je Stjepan Mitrov Ljubiša želio da svevremeno djelo "ne čitaju samo pravoslavci"...
* * *
Što se tiče gorepomenutog udara austrougarske okupacije na srpstvo, po njenom završetku je na teritoriji upokojene crnogorske države službeni jezik bio srpski.
Jednako srpske bile su i vlast i crkva i vojska i politika i ekonomija i obrazovanje...
I to je potrajalo duže od dvije decenije.
I zato čak ni jednom od osrednjih a kamoli najboljih političara nikad ne bi na um palo da tu - niti bilo koju drugu - okupaciju ravna sa Petrovdanskim saborom.
Čija je jedina posljedica - proglašenje nezavisne Crne Gore pod italijanskim protektoratom - trajala samo jedan dan.
A na ono "u posljednjih dvadeset godina" samo kratka replika:
Nakon raspada SFRJ, u kojoj je službeni bio srpsko-hrvatski/hrvatsko-srpski, službeni jezici u četiri bivše države članice dobili su imena po državama a ne po nacijama...
Da je bilo po nacijama, u Bosni i Hercegovini bi ga nazvali bošnjačkim, a ne bosanskim...
* * *
Znam, sad slijede pitanja što imam da kažem o komentarima Crnogaraca nakon rezultata popisa.
Ništa što već nijesam rekla...
Tražili ste - gledajte, samo to imam da poručim, uz iskreno izvinjenje onima raritetnima koji su sve shvatili na vrijeme.
Na koje vrijeme mislim?
Pa, na period između dva oktobra, 1988. i 1991. Tada su svima bili nacrtani rezultati svih budućih popisa.
Zatečeno stanje, po popisu iz 1981. godine, izgledalo je ovako: 400.488 ili 68,54 posto Crnogoraca.
Po završetku tzv. AB revolucije i ustoličenju "mladih, lijepih i pametnih", 1991. je popisan manjak od - 20.021.
Crnogoraca je bilo 380.467 ili 61,6 procenata.
* * *
Najveći statistički i nacionalni sunovrat priredili su sami sebi tokom devet godina vladanja jedinstvene trojke - Momira Bulatovića, Mila Đukanovića i Svetozara Marovića - i pet nakon što su drugi i treći postali Prvi i Drugi.
Godine 2003. registrovan je nestanak - 112.798 Crnogoraca!
Koliko je među njima bilo nacionalnih preletača a koliko preminulih - nije teško izračunati po stopi smrtnosti između dva popisa...
Nakon pet decenija - prvi put je popis (i) po nacijama organizovan1948. a Crnogoraca je bilo 90,67 posto - taj narod prestao je da bude većinski i (p)ostao samo najbrojniji - 267.669 ili 43,16 procenata.
Da bude država crnogorskog naroda i ostalih koji u njoj žive, Crna Gora je prestala još 1992.
Da su u novom Ustavu "mladi, lijepi i pametni" samo pokazali veliku sposobnost anticipiranja - predviđanja nečega što će se tek dogoditi i pripreme za dolazak očekivanog zbivanja - nije realno...
Prije će biti da je to bio njihov plan i(li) realizacija plana njihovog vožda Slobodana Miloševića, pod zajedničkim duhovnim vođstvom SANU i SPC.
Godina 2011. donijela je neznatno pojačanje brojnog stanja - 11.196, odnosno 278.865 ili 44,98.
* * *
Posljednji bilans iz 2023. pokazuje minus od 22.429.
Crnogoraca sada ima 256.436 ili 41,12 posto.
Do narednog popisa...
Ili dok nam Evropska unija ne sugeriše, tj. zabrani, da se i dalje prebrojavamo...
P.S. Uh, dobro je što je 43. Vladi zabranjeno da učestvuje u pripremama i sprovođenju popisa. Zato ovim putem izražavam veliku zahvalnost DPS-u zbog blagovremenog pozivanja na bojkot, a naročito sam zahvalna na tome što je Dritana Abazovića spriječio u opasnom naumu da - po nalogu Aleksandra Vučića - popis našteluje tako da Crnogoraca bude manje...
Bonus video:
