Nema druge tajne. Žeđ za slobodom. To je jedina obnovljiva energija koja pokreće Monitor. Od prvoga dana i 35 godina potom. Nema drugog objašnjenja toliko dugog opstanka novine u uslovima koji podrazumijevaju da se ona, takva, ne može ni začeti. Žeđ za slobodom. Jedina pokretna i nepokretna imovina Monitora. Od prvog dana i 35 godina potom. Žeđ za slobodom – to je ono zbog čega su Monitor jednako svojim doživljavali i čitaoci i svi koji su ga stvarali i koji su pomagali da opstane. I prvi, i ovaj broj što izlazi, nastajali su uprkos svemu.
Od propasti rimskog carstva, u misaonu vizuru čovječanstva urezano je: sve što je stvorio čovjek ima svoj početak i svoj kraj. Svoje vrijeme. Čovjeku su samo dati trenuci u kojima može uliti dah besmrtnosti u tu rijeku prolaznosti. Monitor je ugrabio svoj trenutak.
Pošteno je reći, događaji i prilike išli su nam naruku. U ovih 35 godina stali su vjekovi. Zbili su se događaji koji će obilježiti živote generacija i generacija koje će doći. Raspad domovine, kojoj smo pjevali da je čuvamo postojano. Kao klisurine. Polja smrti. Zločini. Pljačke gigantskih razmjera. Teror očiglednosti zla. Bespomoćnost. Odbijanje većine da vidi tu očiglednost. Pridruživanje zlu – poricanje zla. Zanatski, novinarski, to je bilo lako obraditi. Isuviše lako. Ništavilo se valjalo svuda oko nas u bezbroj odlivaka. Trebalo je samo izdržati tu samoću. Tu neizdrživu samoću. Svjedočiti. I biti pružena ruka.
Čitaoci Monitora, nama nisu bili kupci novine. Važnije od svega bilo nam je to što oni postoje. Što su dio nas. I obrnuto. Našim čitaocima trebao je Monitor, glas potvrde njihove usamljeničke misli i njihove želje da ne okreću glavu od očiglednosti, i da odbiju lagati sebe. Da se suprotstave. Bili smo jedni drugima lijek i inspiracija. Ta terapijska veza Monitora i njegovih čitalaca, čudovišno je iskustvo o kojem javnost 35 godina potom malo zna.
Moć i bogatstvo, ti stari saputnici. Iz bunjišta je nikla tranziciona upravljačka klasa. Pobijedili su najbeskrupulozniji i najbezdušniji. Uštirkali su okovratnike. Nametnuli svoj stil i ukus društvu. Razvili zastave. Raspisali neoročene konkurse za nove ture srećnih robova. Sačinili izdajničke liste. Zanatski nije bilo teško uočiti i tu očiglednost. Trebalo je samo izdržati bijes tvoraca novog poretka, a bogami i njihovih robova, opremljenih zastavama, kao toljagama. Trebalo je biti glas onih čiji glas su htjeli da se ne čuje.
Da. Došlo je vrijeme dokidanja monopola nad informacijama, rekli su tumači poretka globalnih pobjednika. Sajber svijet je svijet beskrajne slobode. I kraj istorije je tu. U stvarnosti, došlo je vrijeme masovnih laži. Proizvodnja govora mržnje, ništavila u svim obličjima, je demokratizovana. To više nije privilegija upregnutih novinara. To mogu partijske vojske, komšije iz kvarta. Masovnost laži proizvela je masovno nevjerovanje u ljudsku riječ. Koban je to znak. Monitor je odabrao da budi moralnu uspaničenost, obamrlih u mećavi laži.
Došlo je vrijeme u kojem je najvažnije u javnosti stvoriti dojam, imidž. Vrijeme kao stvarnosti. Monitor zalazi iza te prašine. Tamo je stvarnost koju mnogi odbijaju da vide. Tamo su ljudi, koji ne žive u vječitom proljeću. Poraženi.
Bi smjena vlasti. Prva bez krvi u istoriji Crne Gore. Novi su pobjednici datum svog dolaska na vlast metnuli na jarbole kao trenutak – naše slobode. Opako je to znamenje. Kao da se sloboda može nekome dati. Pobjednicima smo obećali – na istom situ sijaćemo im žito kao i njihovim prethodnicima. U doba najviše siline bivših gospodara nadzemlja i podzemlja obećali smo: trajaćemo makar dan duže od njih. I obećali smo: kad naši progonitelji ostanu bez moći, branićemo svako njihovo pravo ako im bude uskraćeno. To dugujemo – sebi.
Naposljetku – Veliki svijet. I ona grozničava nada da ćemo jednom biti dio njega. Ubrzanje vremena donijelo je brzinu gašenja iluzija. Danas Veliki svijet liči na naš devedesetih. Srebrenica se zove Gaza. Monitor svjedoči i svjedočiće dok ga ima. Zanatski, nije to teško. Treba imati srce da vidiš.
Jednom će neki val odnijeti Monitor. Isteći će njegovo vrijeme. To nam je htjela reći sudbina rimskog carstva. Na vidiku su pravila vladanja po kojima novinarstvo koje sumnja i propituje treba ukinuti. Još i više: zatrijeti mu trag. Samo, dah besmrtnosti, ovu neutoljenu žeđ za slobodom, začetu prije 35 godina, ni jedna oluja razvijati neće.
Bonus video:
