Pričalo se o tome kako nam nedostaje Eliot Nes. Da počisti kriminalce, da sredi i sudstvo i tužilaštvo. Nadali smo se u Novovića, da je on taj, makar da liči, jer nama nije potreban Edgar Huver, iako imamo previše umišljenika željnih vlasti koji su umislili da su novi on. Ne, ne treba nam Huver, nama je potreban Eliot Nes, makar kao nagovještaj, da se malo, malčice ponadamo.
Ali dok se mrtve krave zatrpavaju, odnosno dok imamo problem zvani “gdje će država s mrtvim kravama”, vidi se nesnalaženje državnog aparata. Oni prije su znali stvari da zataškaju, nije se vidjelo koliko pojma nemaju kad se nađu u škripcu. Ovi sad takođe pojma nemaju, ali se vidi koliko pojma nemaju. Opet ljudi legnu na asfalt, ne daju da se prođe. Jer, sa kravama je slično kao sa kolektorom, negdje mora, a gdje god se krene, neko će da se buni. To se dešava kad se problemi rješavaju stihijski a ne blagovremeno. Veliki problemi nastaju gomilanjem malih.
Ministarstva su u klinču, institucije takođe, svi imaju ideje, a niko nema rješenje. Tako izgledaju i emisije, novinari krenu da buše političare i vlastodršce, a oni krenu da verglaju, vrte priču, prebacuju odgovornost, objašnjavaju dok vas glava ne zaboli i ne odustanete od traženja odgovora. Sve se vrti u krug, pa i krave, tamo-ovamo, drž ne daj. Sve to više liči kakvom apsurdnom romanu ili filmu nego stvarnosti.
Ali nisu samo krave problem. Potrovali su se ljudi, olovom u Baru. Imaju ga u sebi više nego što bi smjelo biti. Digla se frka, jer očito da nekima nije samo problem što su se ljudi potrovali, odnosno izložili opasnostima, već ko će biti kriv za to na kraju. Tu je kvaka, svi bježe od odgovornosti, kao da se “sticajem okolnosti” dogodilo da ljudi na radnom mjestu budu tome izloženi. Ovi slučajevi naizgled nemaju ni glave ni repa, ali imaju uzrok i posljedicu. Stvar je u tome što je posrijedi ogromna aljkavost, a sve je rezultat negativne selekcije i nestručnosti.
Sposobni ljudi nisu postavljani na ključna mjesta. Tu je korijen svega. Tako je u svakoj kompaniji i udruženjima, u svim porama društva. Ugurali su ili su se ugurali preambiciozni mediokriteti koji se prave da znaju što rade. Kad počne da curi na sve strane, sve što umiju da rade jeste da sa sebe speru odgovornost.
Koliko smo ogrezli u nemar, govori činjenica da slavimo svakoga ko kaže “Izvinite”. Jedno izvini digne ljude na noge, ljudima su suze u očima, blagosiljaju svakog ko se izvini. Jer, ni na to nismo naviknuti, jer odgovornost ne postoji, odnosno nije postojala, sad makar eto ima i po neko izvinjenje, iako skoro ništa da ne znače više. Vozač je pijan, auto je skrkan, krave su mrtve ali nisu pokopane, ljudi su potrovani a ne zna se kako i zbog koga.
Fali Erin Brokovič. Ne fali nam Džulija Roberts da je odglumi, ne treba nam još jedan film, nama treba kalibar kao Erin Brokovič, neko ko će da ima volje i petlje, da iskopa sve, da istjera na vidjelo, da sve to fino sažme i kaže: ko, kad, s kim, gdje i zašto?!
Dok ne krenu novinari da izbunare sve, sve na čistac da iskoči, do tad nema sreće. Očito da ostali su zakazali, tromi su, dok se sjete da krenu u akciju, pojeo vuk magarca, a ljudi se nakrkaše olovom. Zato nam treba makar jedna Erin Brokovič, da ode u Bar, posveti se tome par mjeseci i raspetlja sve, razotkrije sve. Imala bi Erin Brokovič mnogo posla u Crnoj Gori. Ne bi znala odakle da počne, a znamo gdje bi mnogi nakon njenog istraživanja završili. Samo na jedno mjesto - Spuž!
Bonus video:
