Metro nas je odvezao u podnožje glavnog gradskog brda. Monžuik - Jevrejska planina - jeste jedna od glavnih atrakcija Barselone. Tu je bilo jevrejsko groblje po kojem je brdo dobilo naziv. Svjetska izložba 1929, potom Olimpijske igre 1992, te niz muzeja i znamenitosti dali su uzvišenju iznad grada karakter neizostavnog cilja svakog namjernika.
Najprije smo izašli iz metroa i počeli da se penjemo strmom ulicom uzbrdo. Na karti je pisalo da su stanica metroa Parelel i Park Monžuik povezani uspinjačom. Pitali smo jednu gospođu, a ona nam je uz smiješak rekla da smo već prevalili skoro pola puta. Ulaz u žičaru je u podzemlju, na istom mjestu gdje je ulaz u metro.
FONDACIJA ŽUAN MIRO
Tako smo jutarnjim planinarenjem platili predrasudu da prevozno sredstvo do brda mora da ima početnu stanicu iznad zemlje. Kada smo se vratili istim putem, sve je išlo glatko. Uspinjača iz podzemne željeznice vozi svakih deset minuta. I već smo sred sasvim drugačijeg svijeta u odnosu na šarenu i užurbanu Barselonu. Park i kafei sa pogledom na grad. Odavde se pravom žičarom ide dalje ka tvrđavi, ali do našeg cilja ćemo doći pješice za nekoliko minuta.
Fondacija Žuan Miro je zadužbina slavnog slikara koja je podignuta još za njegovog života, 1977. Arhitekta je bio Miroov barselonski prijatelj i Korbizjeov učenik Žozep Luis Sert. Ta arhitektura je zbog svojih jasnih linija i proporcija, zbog mediteranski prozračne strukture, ostala vječno mlada.
Ulazimo bez problema, još je rano i nema gužve. I odmah smo suočeni sa Miroovim čuvenim jarkim koloritom. Posebno me privlači njegov rad visok sedam, a širok pet metara. Dva puta sam pogledao u objašnjenje, da bih provjerio dimenzije.
Onda sam stopu po stopu uzmicao, dok nisam našao solidnu tačku posmatranja, iz koje sam tapiseriju obuhvatio pogledom.
Za Fondaciju je Miro 1977. je zajedno sa španskim umjetnikom Đosepom Rojom izradio seriju od pet tapiserija od jute, pamuka, konoplje i lana. Pred kraj života je Miro ponovo osjetio potrebu da se poveže sa izvornom, ruralnom mitologijom, sa zanatskim umijećem niza generacija. I time se vratio na svoje početke.
Ovaj duet je zajedno napravio možda najpoznatiju tapiseriju na svijetu koja više - ne postoji. Njih dvojica su 1974. postavila svoju monumentalnu tapiseriju u zapadnu kulu njujorškog Svjetskog trgovinskog centra, pa je i ona uništena u terorističkom napadu septembra 2001. Ali ova ovdje, na brdu Monžuik, svojim živahnim bojama prkosi vremenu.
SKULPTURA U ČETIRI RUKE
U prostorijama sa bijelim zidovima zastajem pred platnima koje je svom rodnom gradu zavještao Miro. Zapravo, stalna postavka je samo djelić toga.
Ukupno je 11 000 umjetničkih djela sa umjetnikovim potpisom u depoima Fondacije. 240 slika, 175 skulptura. Devet tapiserija. Četiri keramička rada, skoro ukupno grafičko djelo i 8 000 crteža.
Zadržao sam se nešto duže kod neobične skulpture. I nju je Miro izradio sa još jednim umjetnikom, Đozepom Ljorensom i Artigasom.
Te 1956. Miro je istraživao mogućnosti „antislikarstva“ - na tragu koncepta da umjetnik samo crpi iz kolektivno nesvjesnog. Naravno, neki prepoznatljivi simboli su se preselili sa platana na keramiku.
U šetnji muzejskim odajama sjetio sam se svog prvog susreta sa reprodukcijama slika ovog magičnog Katalonca. Pripremao sam istoriju umjetnosti na magistarskim studijama sociologije kulture u Beogradu. Zanimala su me sva revolucionarna umjetnička strujanja prošlog vijeka. Tekstovi su uglavnom veći značaj davali Pikasu. Meni se više dopadalo to što je radio Miro. Kao i ono što je radio čovjek sa kojim je drugovao u Parizu, Maks Ernst.
MIRO KAO PJESNIK SLIKARSTVA
Žan Luj Pra, istaknuti kustos niza velikih izložbenih događaja u Francuskoj, jednom prilikom je rekao: „Miro je pronalazač. On ne slika ni figurativno ni apstraktno. On je pjesnik koji slika”.
Široka publika je u prošlom vijeku često vidjela u Mirou mediteransku dekorativnost. Pra to odlučno odbacuje: „Miro nikada nije bio dekorativan. On ima snažan i inovativan jezik. On je protiv svakog fanatizma, izražava se sa puno slobode. Kod njega uvijek postoji ta mješavina fantazije i ozbiljnosti“.
„Lik ispred sunca“, jedna od poznatijih Miroovih slika može poslužiti kao primjer protivrječnosti na kojima je on zasnovao svoju umjetnost - lakoća i dubina, otpor i humor, zemlja i nebo.
Još tridesetih godina prošlog vijeka Miroov takođe slavni sunarodnik Salvador Dali je označio Miroovu umjetnost “odveć grandioznom za glupi svijet naših umjetnika i intelektualaca”.
OMAŽ POBUNJENOJ OMLADINI
Duže se zadržavam i pred slikom koja je nastala 1973. a zove se „Maj 1968.“ Miro tog varljivog ljeta ima 75 godina i živi u Parizu. U mladosti je bio simpatizer španskih republikanaca. Nije ravnodušan ni prema studentskim revoltima, i za njih gaji simpatije.
Likovni omaž njihovoj pobuni, mladosti, energiji i mašti naslikao je kada mu je bilo osamdeset godina. A slika odaje dušu mladog umjetnika.
Nemoguće je nabrojati sve zanimljive susrete sa djelom ovog umjetnika tog dana. Iako je umro u dubokoj starosti u svojoj kući na ostrvu Majorka, sahranjen je u Barseloni. Veliki broj ljudi ga je te 1983. ispratio na groblje. Pomislim da smo 20 godina dijelili vrijeme na ovoj planeti. Na to sam pomalo djetinjasto ponosan.
Ko bi rekao da je svjetski slavan umjetnik u mladosti teško našao put do umjetnosti. Sin zlatara i časovničara od malih nogu je pokazao sklonost crtanju. Otac je bio protiv. Miro je postao knjigovođa pohađajući usput privatne časove likovnog oblikovanja. Jedan od najslavnijih slikara prošlog vijeka radio je neko vrijeme kao knjigovođa u drogeriji. Tek kada mu je tifus ugrozio život, roditelji su popustili. Studirao je slikarstvo u Barseloni, potom otišao u Pariz, gdje su na njega uticali fovisti, kubisti i na kraju, odlučujuće, nadrealisti.
KAFA SA MIROOM
Shvatam da je ova Fondacija zapravo dostojna vječna kuća za katalonskog genija, koji je u posljednjem periodu svog stvaralaštva iz protesta protiv pretvaranja umjetnosti u pogon za stvaranje profita izlagao „spaljene slike“.
Vrijeme je da sredimo utiske na terasi muzejskog kafea, koji nudi dobar kapućino iz miroovski žutih šoljica.
Potom se spustimo do muzejske prodavnice suvenira. Tamo dolazim u iskušenje da ponesem nekoliko plakata sa reprodukcijama umjetnikovih djela, ali se sjetim da u prtljagu nemam mjesta za njih.
Onda u nizu grafičkih rješenja koje je potpisao naiđem na plakat koji je uradio za sedamdeset i peti rođendan fudbalskog kluba Barselona. Iako je to bilo davne 1974. - prije tačno pola vijeka - i ovaj rad djeluje skoro dječački svježe. Dolazim u iskušenje da kažem kako je Miroova umjetnost sa lirskom apstrakcijom i jarkim bojama nastala iz istog duha kao i umjetnički pristup fudbalskoj igri koji je proslavio klub iz katalonske metropole. Iz duha mediteranske razigranosti i ljubavi prema životu.
Prije izlaska iz muzejskog kompleksa, još jednom posjetim skulpturu iza koje se duboko dolje vidi Barselona, kao ogromna košnica nasukana na obalu Sredozemlja. „Sunce, Mjesec i jedna zvijezda“ je zapravo manja verzija originalne skulpture koja je visoka 12 metara i nalazi se u Čikagu. Smatra se da je Miro naznačio u njoj boginju Zemlju. Kao i uvijek kada je autor ovaj čovjek, u skulpturi ima nečega zaumnog, magičnog, iz poezije i podsvijesti pretočenog u našu stvarnost.
NEOLITSKA RAZGLEDNICA
Ovo je živo mjesto, koje opovrgava predrasude o muzejskoj dosadi. Nekoliko mjeseci godišnje Fondacija organizuje „Noći muzike“ - pa se Miroova djela druže sa tonovima. Osim toga, Fondacija od 2007. dodjeljuje godišnju nagradu za slikarstvo koja se naravno zove Žuan Miro. Dobitniku se uručuje ček od 70 000 eura, obezbjeđuje mu se izložba sa monografijom. To je neka vrsta unapređivanja savremenog slikara u rang viteza fantazije.
Na izlazu iz zgrade ćutke nas pozdravlja bronzani lik za koji se na prvi pogled ne može utvrditi da li je muško ili žensko. Sve dok ne primijetite međunožno erektivno ispupčenje. Miro ga je stvorio 1970. i nazvao „Karakter“. Njegov smisao za humor je ovdje progovorio vrlo direktno.
Miro je u svom zrelom stvaralačkom periodu više vremena posvetio vajarstvu. Smatrao je da je slikarstvo, koje mu je podarilo svjetsku slavu, „više konvencionalno“ u odnosu na skulpture pomoću kojih može da se trodimenzionalno stvori „pravi fantastičan svijet istinskih čudovišta“. Ova skulptura prema nekim tumačenjima predstavlja skurilnog neolitskog boga.
Takve Miroove skulpture podsjećaju me na neke radove Maksa Ernsta ili spomeničke skulpture Bogdana Bogdanovića. To je međunarodni nadrealistički rukopis ukorijenjen u narodnoj umjetnosti i mitologiji.
Fondacija je koncipirala aktuelnu izložbu duž Miroovih opsesivnih tema, a to su odnos spram zemlje, volja za prevazilaženje konvencionalnog slikarstva, potreba za anonimnošću, ratno nasilje i bijeg od njega, poezija, tišina i antislika.
Ovo prijepodne u Barseloni proveli smo na pravom mjestu. Rijetko poželim da se vratim stalnim postavkama koje sam već vidio. Ali bronzanoj skulpturi koja nas prati pogledom dok odlazimo dobacim u sebi - vidimo se opet.
Bonus video:
