Uskoro će biti 1000 dana odlučne, junačke, ali i iscrpljujuće oružane borbe Ukrajinaca protiv ruske sveobuhvatne imperijalističke agresije na njihovu domovinu. Ukrajinski narod je jasno pokazao cijelome svijetu da je spreman platiti visoku cijenu za slobodu i nezavisnost, za odbranu slobode i demokratije. Ali sada je došao zaista kritičan trenutak ovoga rata.
Rusija shvata da će njeni resursi vjerovatno biti iscrpljeni sljedeće godine, pa sve baca na front, i tehniku, i ljude - ne samo one mobilisane iz njenih nerazvijenih regiona, već i stanovnike Moskve, Sankt Peterburga - u nadi da će Ukrajina prva da se slomi pod tako moćnim naletom. Rusija je odlučna u svojim osvajačkim i genocidnim namjerama prema Ukrajini i ne gleda na svoje kolosalne ljudske gubitke. Zato moramo biti svjesni koliko je ključno i bitno pitanje opstanka i odbrane Ukrajine u ovam odlučujućem momenatu najvećeg rata na evropskom kontinentu od 1945.
Iz perspektive evropske bezbjednosti, Ukrajina je “prva linija fronta”. Svaka slabost, neodlučnost ili pokušaj dodvoravanja agresoru može samo da osnaži ruske ambicije i ohrabri Putina u njegovoj borbi protiv “kolektivnog Zapada”, u njegovoj borbi za obnovu Ruskoga carstva. Svako takvo odlaganje ili ograničenje, svako oklijevanje, neodlučnost ili strah zapravo služi jačanju Rusije i izazivanju nove eskalacije. Moramo da zapamtimo: Rusija sada nije neposredna prijetnja NATO-u, jer smo mi, Ukrajinci, izabrali da se borimo. Ali ako naši saveznici ne reaguju sada, rat Rusije sa Alijansom može postati stvarnost već sjutra.
Ovdje se ne radi samo o oružanom konfliktu između dvije zemlje; ovdje se radi o tome hoće li opstati sistem međunarodnih odnosa, utemeljen na jasnim pravilima i zakonu, ili se vraćamo na staro pravilo “ko je jači - taj je u pravu”.
Zapad, prije svega Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i NATO, ulažu značajna sredstva ne samo u vojnu odbranu Ukrajine, već kroz to i u povjerenje u globalni mir i stabilnost. Ukoliko bi se Zapad povukao iz podrške Ukrajini prateći politiku smirivanja agresora i poštovanja “putinovih crvenih linija”, to bi - pogotovo u sadašnjoj kritičnoj tački rata - značilo mnogo više od gubitka teritorije za Ukrajinu. To bi golemo ugrozilo sveukupnu bezbjednost Evrope i poslalo poruku slabosti kolektivnog Zapada. Naravno da bi ovo ozbiljno podsticalo sve moguće svjetske autokratije ka svojim sopstvenim ratovima i osvajačkim pohodima.
Rusija je kroz svoju agresivnu politiku jasno stavila do znanja da se neće zaustaviti samo na Ukrajini. Zapravo, ruska strategija se oslanja na ideju o reanimaciji ruske dominacije na čitavom postsovjetskom i istočnoevropskom prostoru (a možda i šire) i povratku starim geopolitičkim granicama. Čak iz vremena Ruske imperije prije Prvog svjetskoga rata. Primjera radi - samo zamislite da bi sad neke moderne zemlje ozbiljno pričale o obnovi jednog drugog carstva.
Prekid podrške Ukrajini bi samo ohrabrio Kremlj i dao mu zeleno svjetlo za dalje agresije, čime bi se drastično povećala nestabilnost u regionu. Sada Zapad mora da se suoči sa moralnim i strateškim pitanjem: ako danas ne podrži Ukrajinu, ko će biti sljedeći? Takav pristup, koji bi zanemario Ukrajinu, zapravo bi bio korak unazad za cijeli koncept međunarodnog prava i poretka.
Faktički, Ukrajina se ne bori samo za svoju nezavisnost i teritorijalni integritet - ona se bori za pravo na postojanje, na identitet i na očuvanje svojih vrijednosti, koje su ujedno vrijednosti cijelog demokratskog svijeta. Podrška Ukrajini nije samo ulaganje u vojnu pomoć; to je ulaganje u odbranu svih evropskih demokratskih principa i stabilnosti.
Takođe, međunarodna zajednica ne bi smjela zaboraviti na humanitarne posljedice rata. Svakodnevne žrtve, bombardovanje civilnih objekata i zlostavljanje civilnog stanovništva predstavljaju direktne posljedice agresivne ratne politike Kremlja usmjerene protiv ukrajinskog življa. Rusija cilja na energetsku infrastrukturu, što stvara ogromne probleme za ukrajinske građane, naročito zimi. Ukrajinska kultura, njeni ljudi i identitet suočavaju se s egzistencijalnom prijetnjom, a demokratski svijet ima odgovornost da ne dozvoli uništenje jednog evropskog naroda. Sve to je apsurdno, ludo i nezamislivo u XXI vijeku.
Strategija “smirivanja” Rusije se već pokazala neuspješnom. Svaki ustupak vodi samo ka novim zahtjevima od strane ratnohuškačke ruske vrhuške, a ne miru. Ključ za stabilnost leži u odlučnosti Zapada da podrži Ukrajinu i tako jasno stavi do znanja da će svi pokušaji rušenja međunarodnog poretka biti zaustavljeni. U ovom kontekstu, politika straha od strane zapadnih partnera prema ruskim “crvenim linijama” uz izuzetnu želju da se po svaku cijenu izbjegne eskalacija - bez bilo koje sopstvene odlučne akcije - je neodrživa. Prije svega zato što sama Rusija eskalira ovaj rat. Najnoviji primjer - angažman vojnika sa Sjeverne Koreje (o iranskim dronovima i sjevernokorejskim raketama da ne pričamo). U tom kontekstu previše uzdržana politika ukrajinskih partnera zapravo djeluje kao neodlučna i slaba - sa ruskoga gledišta.
Valjalo bi još u ovom kontekstu navesti jedan slikovit primjer. Samo u oktobru 2024. Rusija je lansirala više od 2 hiljade dronova “Shahed” protiv Ukrajine, protiv našeg naroda. Bukvalno svaki dan se suočavamo sa tim problemom. Ovaj broj “Shaheda” znači više od 170.000 zapadnih komponenti koje bi trebalo da budu blokirane za snabdijevanje Rusiji. Čipovi, mikrokontroleri, procesori i mnogo različitih djelova, bez kojih bi ovaj teror jednostavno bio nemoguć. Sve ovo dolazi u Rusiju iz inostranstva. I to, nažalost, od kompanija iz Evrope, Azije i Amerike. Ovo opet i vraća svijet na potrebu da se mnogo više radi za kontrolu izvoza specijalnih djelova i resursa. Da ne bismo omogućili Rusiji da prevaziđe sankcije koje su dugo izrečene protiv Rusije zbog ovog rata.
Dakle, samo snažna reakcija i dosljedna podrška Ukrajini i njenim odbrambenim snagama mogu primorati Rusiju da obustavi svoje agresivne politike i pristane na pravedan završetak rata kroz iskren diplomatski proces. Ili da izgubi svoju ratnu mašineriju. Takva reakcija je izuzetno potrebna sada, kada je rat ušao u svoju kritičnu tačku i Rusija baca sve snage i kapacitete da slomi Ukrajinu, jer Kremlj razumije da će sljedeće godine doći do kraja svojih mogućnosti za vođenje oružane agresije.
Ukrajina nije samo država u ratu - ona je simbol otpornosti i nade za slobodan svijet. Bilo koje puštanje Ukrajine niz vodu od strane zapadnih partnera bi istovremeno značilo izdaju spomenutih gore vrijednosti i dalo bi signal autoritarnim režimima širom svijeta da njihovi agresivni ratovi mogu proći sasvim nekažnjeno, kao prije nekoliko vijekova. Uz to bi, naravno, došlo do ozbiljnog i teškog urušavanja ugleda i kredibiliteta kolektivnog Zapada. Njegovi konkurenti i suparnici bi vrlo brzo iskoristili takav trenutak - u to nemamo nikakve sumnje. Baš zato je ključno da Zapad ostane uz Ukrajinu i pruži podršku u svim oblicima, jer ta podrška nije samo politički čin, već ulaganje u dugoročni mir i stabilnost u Evropi i svijetu.
Autor je ambasador Ukrajine u Crnoj Gori
Bonus video:
