Moram priznati da ne razumijem one koji se raduju povodom Trampove pobjede na američkim predsjedničkim izborima... Zapravo ne shvatam - čemu se raduju. Ako ih nervira takozvani politički establišment konvencionalne USA politike (što je načelno sasvim ok) što se zanimaju za politiku. Ima toliko drugih i zanimljivijih stvari. Naravno da je sve to (svijet politike) gomila licemjera i prevaranata, ali ideja da je bolja varijanta hiperlicemjer i hiperprevarant je suluda. Diletant, bez lijeka.
Ili projektovanje nekakve mitske zvjeri “duboke države”, koja je navodno poražena od Trampa? Pa da takvo što, sa takvim moćima postoji, zar mislite da ne bi našlo način da izađe na kraj sa Trampom? Njegova pobjeda pokazuje da američka demokratija nije foliranje, kako se to uglavnom radi u našim krajevima.
Ali jeste zanimljivo sljedeće: svi neprijatelji demokratije su presrećni, svi koji mrze Ameriku raduju se i tvrde da je ovo dobro. Pogledajte listu radosnih, djeluje kao Ko je ko među frikovima: od Dodika do Jovane Jeremić, od Karleuše do Vućića i njegovih crnogorskih pudlica, od Mari Le Pen do Orbana.
Povratak DT ukazuje na onaj konstrukcioni problem sa demokratijom - priroda većine može biti itekako upitna. U najkraćem nije problem što postoji Tramp - problem je što očigledno postoji Trampova Amerika...
Ipak, Tramp je nemoguć bez krize liberalne ljevice koja je postajala smiješna u svojim lavirintima dilema i pitanja koja imaju visoku moralnu ili intelektualnu vrijednost, ali - naprosto “plaše” većinu ljudi. Dileme transrodnog identiteta i sve što proističe iz toga teško ćete približiti/razjasniti Džerardu iz Ohaja, nezaposlenom magacioneru. Koliko god neka pitanja bila važna u kontekstu direktnog odmjeravanja sa ideologijom površnosti djelovala su kao beskrajni pucanj u sopstvenu nogu...
Način na koji Tramp emituje svoj prezir prema bilo kojoj formi intelektualizma je ono što je neoprostivo. Koliko god se to, izvjesno, sviđa pomenutom magacioneru iz Ohaja. Naravno da nije jedini - to je kod političara svih epoha vrlo prisutan stav, ali malo ko je to pokazivao tako drsko i bez zazora kao on.
Takođe i njegova antiženska bit: na koncu oba puta je pobijedio ženu, i to kandidatkinje u svakom smislu intelektualno superiorne u odnosu na njega, dok je u jedinom odmjeravanju sa muškarcem izgubio, od navodno senilnog dekice. Sjetite se njegovih opservacija o ženama i poželjnim metodima zavođenja. Egomanija i površnost, rijaliti duhovnost, dakle - idealan materijal za političara.
Važno je razjasniti - Tramp je simptom, on nije uzrok bilo čega, niti ima težinu da bude uzrok, ali je kao ekstaza površnosti savršen da se ukaže kao posljedica, kao sutonski simptom ove epohe.
Po svemu sudeći živimo vrijeme kada počinje da se ruši onaj svjetski balans uspostavljen nakon krvavog iskustva Drugog svjetskog rata. Politička arhitektonika koja je omogućila značajan period globalnog napretka - od dekolonijalizacije do modernih političkih sloboda, sada je pred sunovratom. Onaj koji se tome raduje nalikuje stanovniku Pompeje koji se 79. godine veseli dimu što izlazi iz vrha Vezuva.
Politika vjerovatno jeste kurva, kako glasi slavna maksima, ali možda ne baš kao Donald Tramp...
A nije da nema trampovskih momenata i u aktuelnoj CG: ministar policije koji izbjegava da podnese ostavku uprkos svemu što se dešava, iz dana u dan... djeluje kao takva vrsta političke karikature.
Zapravo, teško je odlučiti da li je gadnije gledati trijumfalizam na vještačkom licu Donalda Trampa ili utrkivanje u čestitkama kod likova u rasponu od Mileta Dodika do Mikija Spajića.
Pa smo, eto, saznali da je Tramp zapravo pobijedio na ekonomskom programu Evrope sad, iako bi se Trampov program, bojim se, preciznije mogao nazvati Evropa nikad...
Bonus video:
