Što storijske laži drži živima, što ih oživljava, obično u nevrijeme, iako, jednostavno rečeno, nikada nije vrijeme za laž? Ali, svjedoci smo da postoje žilave laži, jednako i da postoji potreba da se neke laži “održe u životu”? Zašto je to tako, nije naivno pitanje, naprotiv, neuporedivo je važnije nego što obično o tome mislimo. I nije nikakva metafizika u pitanju: oživljavanje laži uvijek je projekat određenih političkih elita.
Nekad izgleda da je po srijedi svojevrsna inercija. Eto, neke su laži mnogoponavljane, pa ih održava ta vrsta jezičke inercije. Ako zadrijemate, povjerujete...
Opet, postoje situacije kada laž živom drži golo neznanje. Čovjek je neobrazovan, ne zna istinu, pa mu je onda laž ne samo dobra, već jedino moguća...
Ali, postoji još gora situacija: kada nije po srijedi ni inercija ni neznanje, ni duhovna lijenost, već - paklena pokvarenost... Kažem paklena jer iza takve pokvarenosti uvijek stoji opasna namjera.
Sračunata laž, dakle.
Evo primjera. Kada Vučić, vjerovatno vođen namjerom da medijski suzbije strahotu novosadskog masakra diletantizmom vlasti - četrnaestostruko ubistvo nadstrešnicom, izloži svoj pogled na slučaj odmetnika-ubice Balijagića, dobijamo oživljenu sramotnu laž...
Neistinita je, po svemu sudeći, i njegova kvalifikacija ubice kao “islamiste”, iako njegov zločin nema veze sa njegovom ili bilo kojom drugom vjerom, ali Veliki brat zna da žica navodnog islamizma uvijek snažno zatreperi, odnosno spada u ono što većina ljudi u današnjoj Srbiji spremna odmah da povjeruje, bez ikakvih mehanizama provjere, razumne sumnje ili vaganja onoga što čuju...
Vučić postaje pakleni politički lažac onoga trenutka kada pokuša da objasni genezu navodnog “islamizma”. Dakle, genezu nečega što nije stvarno, što je njegov prevarni ornament u cijeloj naraciji.
Interesantna je ta Vraneška dolina, tako veli Vučić, a evo njegove interpretacije jedne vrlo značajne i u istoriografiji do detalja rasvijetljene istorijske epizode. Mnogo je interesantnije što ta rasvijetljenost Vučića, kao što ćemo vidjeti, ne obavezuje.
“Ta Vraneška dolina - istorijski interesantno područje odakle je Alija Balijagić i Madžgalji koje je ubio. Tu su 1924. prije sto godina, kako stvari stoje, Muslimani tada, iz Bog zna kog razloga, ubili sreskog načelnika Boškovića. I tada je uslijedila preteška osveta Srba, toliko teška da su počinjeni pravi masakri i zločini nad Muslimanima. Prije toga su Muslimani počinili masakr nad Srbima i to je stalno bilo to vrzino kolo.”
Tada je raspomamljenim “osvetnicima” servirana laž o tome ko je ubio Boškovića, a Vučić nastavlja, sto godina kasnije, da širi istu tu laž. Da je - održava u životu. Da predsjednik Srbije ima elementarnog intelektualnog poštenja i zrno političke časti morao bi da se zastidi i gromoglasno izvini, ne samo ondašnjim žrtvama već i današnjoj javnosti zbog ovoga što je učinio.
Što se sve Vučić pravi da ne zna? A vi dokučite zašto.
Boškovića su ubili Crnogorci, dakle, nikakvi Muslimani nisu imali učešća u tome. Njegova smrt je iskorišćena da se pravoslavni živalj pošalje u “osvetu”, odnosno u etničko čišćenje ove, po Vučiću, “interesantne doline”.
Uzgred, zahvaljujujući nedavnom feljtonu akademika Šerba Rastodera javnost je dobila na uvid priču o časnoj akciji jednog partizanskog generala. Danilo Jauković je prije više od pola vijeka sakupio još žive učesnike genocida u Šahovićima i ostavio potomstvu nedvosmisleno svjedočanstvo. Ovih dana pojavio se i roman Aleksandra Srdanovića “Kraj dana” koji osvjetljava ovu mračnu epizodu novije crnogorske istorije.
Da li je sve to dovoljno da razobliči Vučićeve besramne laži? Elementarno pismenom i istinoljubivom čovjeku lako se snaći u svemu ovome, pa vi vidite gdje ste. A gdje je Vučić, sasvim je jasno...
Bonus video:
