Jednom sam stisnuo šaku u pesnicu. Mislio sam da tako treba. Da tim gestom pokazujem svijetu da sam svoj i da sam spreman da se borim za svoje principe i ideale. Posle sam vidio da su mi ideali umrli, a principi za koje sam se borio pogaženi. Nekako usput, svijet oko mene, koji sam pokušao da mijenjam, mijenjao se po sopstvenim pravilima i nekim putevima, koje nijesam razumio. Kako tada, tako sada.
Svi smo mi u mladosti ljevičari, a u starosti konzervativci. A ja sam eto ostao ljevičar. Moji su ideali i pricipi, negdje u magli ovoga društva koje se muči da prepozna sebe. Moj ministar koji je socijalista promoviše promjene u obrazovanju na konzervativnim desnim osnovama. Obrazovanje po mjeri učenika, ali za potrebe tržišta. Tržišta koje će diktirati kakav i koliko obrazovan čovjek nam treba. Stručno je ključno. Ogoljeni manuelac željan sna, u kome će sanjati čudesa potrošačkog društva. Tipično desno i tako daleko od mojih principa i ideala. Manuelac koji će se voditi ličnom korišću kao univerzalnim principom svog bića i svijeta u kome živi.
Optužiće me opet da morališem. Više o ovome društvu zna moj drug mesar dok obrađuje meso podgoričkim gospođama, nego ja koji obrađujem sopstvene zablude. Ili možda nijesu zablude? Tek, ja ispadoh lažni moralista što tvrdim da nije dobro za ovo društvo ako se njegovim učenicima ukida istorija kao temeljna nauka. Uskraćuje se pristup etici, moralu, primjerima koji nas mogu naučiti da budemo bolji. Ljubo Čupić nije strip junak, nego stvarna ličnost čije je držanje otplatilo sve naše grijehove. Pa i taj što ne znamo svoju istoriju. Ili je krivotvorimo? Da li ja tek samo morališem kada kažem da nikako nije dobro kada je učenicima u ovom društvu potrebno pet minuta da izgovore naziv predmeta koji ih uči lijepom maternjem jeziku. Da li je to u redu? Da li na tim osnovama možemo kao društvo graditi svoj obrazovni sistem? Kada osim pukih fraza još nijesmo ništa čuli o obrazovnoj strategiji našeg društva.
Teško da društvo kao što je naše, koje se sporo budi iz nacionalizama i svih drugih vrsta izama može odmah da prepozna koje mu ideološke boje lijepo stoje. Sve Drine ovoga svijeta jesu krive, ali je naša dužnost da ne prestajemo da ih ispravljamo. Kazao je jednom Andrić. Usvojio sam ovo kao svoj princip. Vrijedi pokušavati. Vrijedi se boriti za budućnost ovoga društva.
Bonus video:
