Bila sam na jednoj međunarodnoj konferenciji na kojoj se, osim svih drugih egzistencijalnih tema koje more naš svijet, pričalo i o pitanju neuroprava u svjetlu ubrzanog razvoja i primjene neurotehnologije.
O čemu ona to priča, pitat ćete se vi koji se laćate ove kolumne da biste pročitali štogod o Ukrajini ili Trumpu, Kini ili Europskoj uniji, onoj koja će idući tjedan dobiti novu Europsku komisiju kako bi navigirala našim regionalnim savezom država u kritičnom geopolitičkom razdoblju pred nama u kojem će pitanje konkurentnosti Unije biti egzistencijalno.
E pa upravo kada govorimo o konkurentnosti i geopolitici, slobodnoj volji i demokraciji, zaštiti ljudskih prava i odgovornosti u okrutno doba ratovanja dronovima i robotima, umjetnoj inteligenciji, starenju i demografiji, migracijama i klimatskim promjenama, korupciji i pravdi, moramo govoriti o našoj ljudskoj otpornosti na ubrzani razvoj tehnologije i umjetne inteligencije koja će u vremenu, ne tako dalekom, moći utjecati na nas na načine koji nam ili mogu pomoći da postanemo zdravija i kognitivno jača bića ili pak da se nama potpuno ovlada. Distopijski film? Teorija zavjere? Pa i ne baš. U svjetlu nove strateške orijentacije Europe i razmišljanja o samom konceptu Unije koji je ozbiljno poljuljan radikalnom rekonceptualizacijom Sjedinjenih Država pod vlašću osovine Trump-Musk, koja se sprema preuzeti kormilo nad našim transatlantskim partnerom od siječnja iduće godine.
Kada je Vivek Ramaswamy, suvoditelj van institucionalnog ureda za reformu američke administracije s Elonom Muskom, objavio kako će se NATO princip (čitaj: „podjela tereta“), uspostaviti iz Bijele kuće prema saveznicima i u području istraživanja i razvoja, poglavito u medicini, pitanje je želi li Trumpova Amerika 2.0. više uopće transatlantsko savezništvo ili samo brutalnu konkurentsku utakmicu, darvinizam na steroidima i put kojim se uništava koncept države kakvu smo znali u domeni liberalne demokracije. Ultimativna oligarhija utjelovljena u Kerberu s glavama koje povezuju političku i ekonomsku moć na dosad neviđenoj potenciji i kreće u globalni obračun sa svima.
To što Ramaswamy piše kako jako puno zdravstvene tehnologije ne bi ni bilo da u razvoj nisu investirale SAD, a onda su drugi, navodi izrijekom Njemačku, uskakali na taj vlak s puno manjim troškovima, točno je. Može li ovakav pristup novog Washingtona s druge strane biti vjetar u leđa europskoj konkurentnosti na polju istraživanja i razvoja i novih tehnologija, ili nas samo može povući puno dublje u crnu rupu? Jedan od stalnih prigovora oko europske nekonkurentnosti i neinovativnosti jest preregulacija. No, može li se bez regulacije, bez zaštite, je li rješenje aktualni koncept u nastajanju u SAD-u, u kojem vlasnici kompanija sjede u uredu izvršne vlasti i diktiraju što se i kako treba raditi? Koji koncentracijom bogatstva izbjegavaju i ruše međunarodna pravila, prava i manipuliraju javnošću? Onom pred kojom nemaju nikakvu odgovornost kao neizabrani? Može li privatizacija države biti rješenje kao i politizacija institucija, ukidanje razdiobe vlasti, mehanizama kontrole korupcije i transparentnosti? Ili je pak to jedini mogući put prema nekoj radikalnoj demokratizaciji i transparentnosti u kojoj svatko od nas misli da ima moć? Previše je velikih pitanja pred nama, previše izazova. I za one koji znaju i shvaćaju i za one koje nije briga, koje boli mozak ili ga isključuju. Pa vratimo se onda tom mozgu i spomenutim neuropravima.
Neuropravo bismo laički mogli nazvati pravom svih nas kao ljudskih bića da štitimo naš mentalni integritet i privatnost uma, svjesnog i nesvjesnog, od zloporabe koja je moguća razvojem neurotehnologija i neuroznanosti. Svjedoci smo već neko vrijeme kako se neurotehnologija ubrzano razvija, poglavito u medicini i pomaže liječenju različitih neuroloških bolesti. No, dok se paralelno čudimo kako neka aplikacija „uhvati“ naš slučajni razgovor pa nam u pomoć umjetne inteligencije posljedično podastire komercijalni sadržaj vezano za ono što smo spominjali, ili i dalje nismo shvatili što se to točno dogodilo u slučaju Cambridge Analytica i utjecaju na rezultat referenduma o brexitu u Velikoj Britaniji, moramo biti svjesni kako se prikupljanje personaliziranih podataka u kombinaciji s napretkom ljudske neuroznanosti otvara velika mogućnost za sami pristup, pa zatim i prikupljanje, razmjenu i manipulaciju informacijama iz ljudskog mozga.
Ako se vratimo na geopolitiku i konkurentnost, zamislimo kombinaciju mogućnosti razvoja Muskova Neuralinka i ostalih sličnih privatnih kompanija s jedne i razvoja sličnih tehnologija u autoritarnim sustavima poput kineskog i ruskog, jasno je zašto je skupina najvećih neuroznanstvenika svijeta, s obzirom na mogućnosti i rizike koje akcelerirani razvoj takve tehnologije predstavlja, pozvala na zakonsku regulaciju naših neuroprava. Jedina država svijeta koja ih je poslušala i u svoj ustav uključila zaštitu neuroprava za sada jest Čile. Europska unija, globalno nekonkurentna, kako piše Mario Draghi, ili na umoru, kako vapi Emmanuel Macron, morala bi se pozabaviti svakim mozgom koji ima. Preregulirana ili ne, s GDPR-om ili Aktom o umjetnoj inteligenciji, nije bez veze iznervirala momke poput Elona, kinesku partiju ili kremaljske obavještajce. Može li se inovirati uz regulaciju, štititi demokraciju bez dokidanja iste, previše je pitanja i previše mogućnosti da s novim tehnologijama tome doskočimo, da se unaprijedimo kao ljudska bića ili potpuno predamo nekome tko nas na koncu i mentalno može porobiti.
Poput majmuna kojeg je Elon Musk prezentirao s ugrađenim Neuralink čipom kako mislima pokreće reket za ping pong, tako i svim onim mijenjanjem svijesti i zadanih obrazaca ponašanja u demokracijama koje su do nas stigle samim našim sudjelovanjem u nereguliranom modelu društvenih mreža. Pristali smo na geopolitičku igru, nesvjesni u dopaminskom zanosu, koji u ultimativnom etičkom scenariju otvara i samo pitanje što će uopće značiti biti čovjekom?
Mozak je ono što nas povezuje s okolišem, prima informacije iz osjetnih organa, obrađuje ih i šalje upute izvršnim organima. Mozak je sjedište inteligencije i pamćenja. Koje i kakve mogućnosti za budućnost čuva upravo taj naš mozak, tek smo počeli razaznavati. Čuvati mozak, zadaća je svakog tko se smatra aktivnim građaninom, ali i svakog onoga tko se recimo smatra liječnikom, pogotovo onim koji se bavi mozgom. Onim koji u suradnji s različitim drugim znanstvenicima razvija novu tehnologiju za dobrobit čovječanstva. Onim koji bi strojeve koje osmišljava, naručuje ili kupuje javnim novcem trebao koristiti za dobrobit društva i ljudi, a ne za osobnu ili korist samo onih koji mogu platiti. Za dobrobit svih onih ljudi koji su ovdje i sada, već dostatno obogaljenih, bolesnih, ljudi kojima bi možda bilo i bolje hitno ugraditi nešto u taj mozak kada ih se već toliko svakodnevno u njega ****.
Bonus video:
