Kažu više nema ni dobrih govora ni govornika. Jer da bi govornici govorili, oni bi trebalo da nas podsjete na neka vremena i onako usput da kažu po neku riječ o nama koji smo bili svedoci svoga i tuđih života. Mislim da su govornici i slušaoci nestali jer nam je kolektivno pamćenje postalo mutno, i da gledamo sopstvenu prošlost kroz dioptriju naočara. Čini mi se da nijesam bio prisutan veći dio godina u svom životu kada čujem neke svjedoke događanja u kojima sam bio jedan od aktera.
Kad bolje razmislim, ne postoji kriva strana događanja jer svi smo sada pobjednici-prvoborci za prave stvari. Svako sada iznova piše svoju prošlost. Govornici mogu još jedino o ljudskoj gluposti da govore. Svojoj ili tuđoj svejedno je, ako upalite televizor vidjećete. Dobar govornik je samo onaj koji sebe uvjeri da je glupost koju iznosi jako važna svima pa i meni. Ori se orator na svim kanalima svih TV stanica.
Nema više dobrih govora ni govornika. Zamutili smo sopstvenu prošlost i istjerali pojam vrline iz sadašnjosti. Umišljeni govornici napreduju ljestvicom životinjskog carstva. Samo ono što zgrabiš ili prisvojiš vrijedi i proglašavaš životnim vrijednostima. Ni ovo pismo nije mnogo vrednije od gluposti o kojoj pišem. Jer i sam sam umislio da sam mnogo pametan. Jedini motiv je što više nemam kome da pišem i poštari bi prestali da postoje kad bi pisma uručivali na poznate adrese.
Nego. Skoro da više niko ne drži govore ni na sahranama. Stiče se utisak da se pokojniku i rodbini, nekako žuri da oposle taj posljedni trenutak i da svako ode na svoju stranu. Jedino još ponegdje na sahrani popovi održe opijelo uvjeravajući prisutne da se pokojnik pokajao za sve grijehe koje je imao na svom računu ovdje i da će biti dobar žirant tamo na onom svijetu, nama koji ostajemo u ovom svijetu gdje još postoje godišnja doba.
Pošteno govoreći, o kakvom životu govornik na sahrani i da govori kada su pokojnici živjeli po drugačijim mjerilima. Što je nekad vrijedelo sad je inflacija pojela i zemlja pokrila, makar tako kažu. Pokojniku se žuri da odgovori na jedno pitanje. Nama koji ostajemo se ne žuri nimalo jer ljudska glupost nema domovinu i naciju. Ona je svačija i tako dobro o njoj nam govornici govore. Sa mikrofonom i bez njega.
Ostajemo sami, sa najdužim rječnikom koji smo naučili, a to je ćutanje. Ako ptice i dalje lete i ribe plivaju, onda je takođe prirodno da ljudi zaćute. Možda glupost nekad prođe i pisma stignu na nepoznate adrese.
Bonus video:
