Mnoga naša ćutanja nepodnošljivo su bučna. (I bručna.) Najbučnija ona o svijetloj prošlosti. To je usud epskih svjetova: čim ne ćutimo o svijetloj prošlosti ona postaje sve tamnija. Nisu naivne te naše igre svjetlošću i sjenkama...
Nedavno smo čitali o tome koliko današnji mladi ljudi u Crnoj Gori znaju o Dubrovačkoj bruci iz devedesetih. Nedovoljno, jer i ti što znaju nisu to naučili iz udžbenika niti iz javnog govora o tome vremenu.
Sve priče koje nisu ispričane kako treba, ne mogu dosegnuti ljekovitu istinitost.
Sjećam se političara - mnogi od njih su i danas tu, ili su do juče vedrili i oblačili, kako se to veli - koji su nas ubjeđivali da trideset hiljada ljutih ustaša čeka u Konavlima da se zaleti na Crnu Goru, da u jednom dahu osvoje Boku, a da se neće zaustavljati prije prijestonog Cetinja. Kada su crnogorski rezervisti ušli na teritoriju Hrvatske i popalili Konavle nisu naišli na slične vojne formacije, ali niko od političatra koji su širili sramnu propagandu Miloševićeve hunte, nije platio pravu cijenu svih tih laži... Nastavili su da rade isto, godinama, a neki i decenijama. Kasnije su lagali o domaćim opozicionarima, a građanstvo im je opet slijepo vjerovalo. Što je više laži pokazalo svoje pravo lice, podrška lažovima bila je sve veća. Dok tu priču ne ispričamo kako treba, sve nam je uzalud. Moramo shvatiti zašto se laž u CG politički isplati (i prije i poslije 30. avgusta 2020), da bismo imali pravo na drugačiju Crnu Goru.
A prije neki dan smo čitali i o ćutanju institucija kada je riječ o konkretnim krivicama nekih vojnih lica, ratnih zločinaca iz toga vremena. Brukanje se nastavlja, na raznim nivoima. Evo se i na Kosovu brukaju tzv. “vojnici”, a tek država čiji su to “vojnici”. Bruka i zastiđe. Da je CG ozbiljna država, ministar vojni morao bi podnijeti ostavku. Da se ne bruka onakvim izjavama.
Povodom Dubrovnika, odgovornost je dublja i šira: nije dovoljno samo podsjetiti na svijetle primjere otpora. Sjajno je što je sve to postojalo, ali, i danas se o tome govori sa zadrškom, ili u pola glasa... Zašto je to tako, to je važno pitanje.
Nije dovoljno ni izvinjenje političara - prečesto je to tek puki ornament. Takvi performasni nisu bili rijetki, ali to katkad i suviše liči na neku vrstu marketinga i/ili pranja biografije, kod nas to rijetko zaliči na onaj veliki čin Vilija Branta.
Oni koji su bili dio monstruozne ratne i propagandne mašinerije i dalje su na sceni, sa unekoliko drugačijim ulogama/zaduženjima. Ponekad izgleda da vjeruju da je sve zaboravljeno. A to zaboravljanje sami čitaju kao - opraštanje. Ipak, što je neoprostivo, neoprostivo mora biti uvijek.
Recimo, kad god vidim tzv. novinara (zapravo, spikera) koji je tada vodio dnevnike i sladostrasno prosipao otrovnu propagandu i mržnju kako drži “visokomoralne” predike današnjim kolegama o pitanjima jezika, simbola, himne... moram pomisliti kako je ovo društvo duboko nepravedno. I osuđeno na glupost. Ko ne pamti, svašta mu može bit...
I kako će mladi ljudi iz aktuelnih istraživanja ikada saznati istinu kada im niko nema namjeru reći što je to (ili bilo koje drugo) lice sve izgovaralo tada. Zar sve što je radio dok je bio sa Đukanovićem i ondašnjim DPS-om dio Miloševićeve ratne mašinerije, može biti “otkupljeno”? Ne djeluje to baš pravično. Zato je istinska šteta što nismo imali lustraciju...
Eto, recimo, da smo, prije četvrt vijeka kada je tome bilo vrijeme, imali pravu i pravednu lustraciju ni Đukanović ni Mandić odavno ne bi bili dio javne i političke scene... Zamislite samo kako bi to bilo ljekovito za današnju Crnu Goru. Naravno, današanji mudroseri ostali bi samo ono što su bili najubjedljivije i najiskrenije - ratni huškači...
Pa bi sve bilo jasnije. I mladima i starijima.
Bonus video:
