Petak, 29. novembar - Bilo je to krajem novembra 1981, kad sam prvi put dobila priliku da u subotnjem dodatku Pobjede vodim sedmični dnevnik zbivanja u crnogorskoj kulturi...
A toj kulturi, deceniju prije raspada SFR Jugoslavije, već je počela da se događa postjugoslovenska nacionalistička politika. Kažem toj a ne u toj zato što je u Crnoj Gori nacionalizam bio uglavnom uvozna roba, domaća proizvodnja svodila se na povremene, mjestimične i pojedinačne incidente...
Čast da napišu kolumnu i da ona bude odštampana kurzivom dobijali su u to doba samo najiskusniji novinari, a iza mog prvog dnevnika stajala su samo četiri mjeseca novinarskog staža...
Iza mog zvanja diplomiranog etnologa stajale su četiri godine temeljnog izučavanja etnogoneze Crnogoraca i ostalih južnoslovenskih naroda, njihovih jezika i dijalekata, kulture i neizostavne ratne i mirnodopske istorije...
Zato sam, s manjkom treme i viškom drskosti, potpuno opušteno ušla u polemiku sa troje najuglednijih i najstarijih lingvista i akademika SANU...
Predmet rasprave bio je službeni jezik u Crnoj Gori, odnosno ijekavica kojom se - kako su te 1981. napisali srpski akademici - "još služi samo neobrazovani i primitivni dio stanovništva"...
Nakon drugog kruga, u njihovu odbranu uključili su se visoki predstavnici CK SK Srbije i polemika je preseljena na stranice Politike...
Iza mene je stao moj urednik i prijatelj Momir M. Marković...
Jednim tekstom. I jedinim, jer su partijski "lingvisti" odustali...
Ako se u nastavak ne računa privatno pismo u kojem je jedan od njih Momiru - čestitao...
* * *
Subota, 30. novembar - Da odustanem od podužeg tihovanja o jezičkim, crkvenim i ostalim nacionalnim temama, podstakli su me neki jučerašnji komentari na društvenim mrežama...
Ne partijskih botova i priučenih lingvista, nego ljudi od znanja i autoriteta koji opravdanim smatraju stav portparola Bošnjačke stranke da i bosanski jezik bude proglašen službenim.
- Kad mogu Srbi, mogu i Bošnjaci - najkraća je verzija njihove argumentacije...
Pogrešna, jednako kao i argumenti predstavnika srpskih stranaka.
Ali ne portparola nego lidera. Zbog čijih se dramaturških (pr)istupa povodom srpskog jezika kao službenog ne može povesti nijedna argumentovana rasprava o dramatičnim posttridesetoavgustovskim problemima crnogorskog društva i države...
Znaju oni naravno da je to, gledano sa službeno-jezičke strane, zaludnja priča...
I da se SFR Jugoslavija, država službenog srpsko-hrvatskog/ hrvatsko-srpskog jezika, nije raspala po etničko-jezičkim nego po državno-republičkim granicama...
I da je crnogorski jezik - i to posljednji od četiri - dobio ime po državi Crnoj Gori a ne po Crnogorcima...
Isto kao i bosanski u Bosni i Hercegovini, jer bi se - da je po najbrojnijem narodu - taj jezik zvao bošnjački...
I da bi, sve i da nije bilo (po)ratnog iseljavanja nego doseljavanja Srba, službeni jezik u državi Hrvatskoj nosio njeno ime...
Isto kao što bi to u Srbiji bio srpski, sve i da je Slobodan Milošević ukidanjem pokrajinskih prava nije zauvijek odvojio od Kosova...
A sve i da su nekim čudom Srbija i Kosovo ostali zajedno, ne bi Aleksandru Vučiću palo na pamet da i albanski jezik proglasi službenim, iako bi Albanci u tom slučaju činili skoro trećinu stanovništva...
* * *
Nedjelja, 1. decembar - Na službeni jezik države Crne Gore naročitu pažnju, ali ne povodom novog imena nego one stare latinske nomen est omen, trebalo bi da obrati lider crnogorskih Srba i evropskog pokreta za Srbiju Andrija Mandić...
Preciznije - morao bi, ako ima namjeru da još koji mjesec podura na mjestu predsjednika državne Skupštine...
Da se protiv "privođenja trojice Srba iz Nikšića" bori tako što će policiju, tužilaštvo i sudstvo države Kosovo nazivati "tamošnjom administracijom", može mu biti dopušteno samo za po kući, u krugu familije i prijatelja...
Jes' da se ovakvim formulacijama poslužio samo na Iksu, ali on je i na toj mreži i svuda predsjednik crnogorskog parlamenta.
I jedino čega, povodom navodnog "tamničenja" crnogorskih državljana, Andrija Mandić može biti kapac jeste da uputi apel kolegi, predsjedniku Skupštine Kosova Glauku Konjufci.
Toliko o poštovanju međudržavnog protokola...
O poštovanju vlastite države najbolje piše i govori Mandićevo uporno insistiranje na temama koje samo doprinose državnom rasulu.
I ubrzanom usporavanju njenog evropskog puta upravo dok se u taj put najbučnije zaklinje...
Zašto, evo ne znam...
Ali živa nijesam da ne ponovim jednu davno iznesenu osnovanu sumnju...
Nije njemu toliko do jezika, pisma, crkve, državljanstva, Kosmeta i ostalih srpskih znamenja i znamenitosti koliko do toga da Crna Gora u Evropsku uniju ne uđe prije Srbije...
* * *
Ponedjeljak, 2. decembar - O tome što je sve šef crnogorskog parlamenta spreman da žrtvuje za tu susjednu i prijateljsku državu, sve sam davno rekla.
Ali da mi je, samo prije tri godine, neko rekao da će njegovim stopama poći i ministar vojni Dragan Krapović, e u to ne bih povjerovala bez zveka...
Čudo je ta partijska disciplina, nekako i razumijem ono oko crkve i spomenika pokojnom mitropolitu, ali za ovo brukanje države nakon skandala dvojice vojnika ne mogu da nađem baš nimalo razumijevanja...
Čuh li dobro, oni će do okončanja disciplinskog postupka biti suspendovani što su bez dozvole nadređenih prešli državnu granicu.
Pride, biće preispitano i njihovo bolovanje...
A što je sa zakonima koje su prekršili, i kosovskim i crnogorskim, o tome ministar ćuti kao zaliven...
Natpise koji prikazuju Kosovo kao dio Srbije, kosovske vlasti tretiraju kao provokaciju i podsticanje na mržnju i nacionalnu netrpeljivost.
U Crnoj Gori to krivično djelo je malo drugačije formulisano, ali se i kod nas za njega dobija zatvorska kazna od šest mjeseci do pet godina...
I ne da nije realno, nego baš nekako nadrealno izgleda ovo svođenje njihove krivice na proceduralne propuste pri prelasku granice i odlasku na bolovanje...
* * *
Utorak, 3. decembar - Nadrealnije od tog skandala bilo je samo ono traženje reciprociteta u priči o crnogorskom vojniku koji je sa dvojicom kolega na slikovit način odao poštovanje crnom dvoglavom orlu...
Ne da je ničim izazvan, nego je taj utuk na utuk samo malo manje šokantan od nekih morbidnih iz ranih devedesetih...
Kad je crnogorska vlast, pokušavajući da relativizuje jedan od pokolja civila u Sarajevu - izvinjavam se što ne pamtim je li onaj u Ulici Vase Miskina ili na Markalama - javnost bombardovala snimkom navodnog iskopavanja oružja islamskih terorista na sjeveru Crne Gore, sa sve duboko ispod zemlje iskopanim Monitorom kao oruđem za terorizam...
Na propagandne uratke tada je teško bilo reagovati argumentima, nije bilo ni mobilnih s kamerama, niti ovih ekspresnih i efikasnih društvenih mreža...
Druga su sad vremena, potraga za istinom upoređivanjem podataka ne traje ni po ure...
Dakle, crnogorski vojnik našao se u Bugarskoj kao pripadnik NATO-snaga.
Taj vojnik nije doputovao automobilom sa natpisom Bugarska je Srbija, ili srce Srbije, svejedno...
U Bugarskoj se, za potrebe NATO-a i za civilne svrhe, gradi ili će biti izgrađena infrastruktura vrijedna šest milijardi eura.
Alijansa će u Bugarskoj rasporediti multinacionalne brigadne borbene grupe od ukupno 5.000 ljudi.
Među vojnicima iz SAD-a, Italije i još pet susjednih zemalja i ubuduće će se nalaziti i vojnici iz Albanije i Crne Gore.
Da bi nacionalno mješovita vojna sila NATO-a bila efikasna neophodno je poštovanje nacionalnih specifičnosti vojnika ali i njihovo zajedništvo.
Ta dva uslova ne realizuju se samo u zajedničkim akcijama nego i u zajedničkim proslavama.
Jedna takva, priređena je za albanske vojnike povodom 28. novembra, Dana nezavisnosti Albanije.
Na zvaničnim proslavama dana nezavisnosti bilo koje države - od SAD-a kao stare članice do Švedske kao najmlađe - domaćini omogućavaju isticanje državnih simbola.
Učesnici tih proslava, podrazumijeva se, iskazuju poštovanje tim simbolima.
Crni dvoglavi orao je simbol države Albanije, i na zastavi i na grbu.
Crnogorski vojnik David Gorvoković bio je dužan da pozdravi tog orla.
Mogao je to da uradi jednim naklonom, ili jednom rukom...
Odabrao je da taj simbol susjedne i prijateljske države pozdravi na isti način na koji su to uradila dvojica albanskih vojnika...
I za to od Vojske Crne Gore i crnogorske javnosti treba da dobije samo čestitke...
Za razliku od dvojice gorepomenutih kolega...
I svih koji ih brane jer misle isto što i oni, samo ih opstanak na vlasti obuzdava da to javno kažu...
Bonus video:
