Posmatrajući sa strane, kao građanin ove zemlje, dešavanja u različitim sferama pristupnih pregovora sa Evropskom unijom, ne mogu da se otmem utisku da se to radi na način koji, na mnogo primjera, ne ide u prilog Crnoj Gori. Drugim riječima, stičem utisak da je naša vlast, aktuelna ali i one iz ranijeg perioda, u tom procesu inferiorna i da ne ističe u prvi plan naše specifikume, iako ih ima dosta. Naravno, iako su po svom nazivu to pregovori, to nijesu uobičajeni pregovori između dvije pregovaračke strane već je u pitanju složen proces usklađivanja pravnog okvira zemlje kandidata sa pravnom tekovinom EU.
Naše specifičnosti proizilaze dominantno iz veličine Crne Gore (blizu 14 hiljada km2) i broja stanovnika (oko 630 hiljada). I kada uđe u EU a trenutna situacija i geopolitičke prilike govore u prilog tome, biće jedna od najmanjih članica i po površini i po broju stanovnika. Šta ovim hoću da kažem? Mislim da u pregovorima naši zvaničnici ne ističu neke naše posebnosti na pravi način, ne potenciraju ih niti insistiraju na njima. Naime, sasvim je prirodno za očekivati da takva Crna Gora ne može i na kraju krajeva i ne treba da ispuni sve one preduslove koji važe za Njemačku, Francusku, Italiju, Španiju i druge zemlje EU. Samo nekoliko primjera. Ne mogu se uslovi za željeznice i željeznički transport koji važe u EU direktno preslikati na zemlju koja ima 250 km pruga (Bar-Brodarevo, Podgorica-Nikšić, Podgorica-Tuzi). Ne mogu se uslovi koji se tiču elektroenergetike direktno preslikati na Crnu Goru i Crna Gora natjerati da zažmuri i ugasi jednu jedinu svoju termoelektranu koja znači stabilnost njenog elektroenergetskog sistema, ali i energetsku nezavisnost. Zašto bi se uslovi koji se tiču velikih članica EU u oblasti obaveznih rezervi nafte morali preslikali direktno i na našu zemlju? Da se samo dotaknem i našeg obrazovnog sistema. Zašto bismo morali imati toliko različitih institucija, zavoda, centara, agencija, savjeta, komiteta itd. da ih je teško i nabrojati: Zavod za školstvo, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Ispitni centar, Centar za stručno obrazovanje, Agencija za kontrolu i obezbjeđenje kvaliteta visokog obrazovanja, Nacionalni savjet za obrazovanje, Savjet za visoko obrazovanje, Savjet za naučnoistraživačku djelatnost, Etički komitet itd.
Ovakvih se primjera neracionalnosti i prenagomilanosti institucija u svakoj društvenoj sferi može nabrajati do sjutra.
Apelujem na odgovorne da u toku pregovora argumentovano i dosljedno insistiraju na onome što je specifičnost Crne Gore i što joj samim tim ide u prilog.
Ovdje ću se posebno osvrnuti na dva, danas veoma aktuelna pitanja.
Ponovo ću se vratiti na Termoelektranu u Pljevljima. Nesporno, radi se o jednom prljavom izvoru električne energije. Ali je činjenica da nam taj izvor obezbjeđuje polovinu potreba za električnom energijom i da tu energiju građani Crne Gore dobijaju crpeći svoje sirovine i po pristojnoj cijeni. Takođe je činjenica da je to jedini prljavi izvor električne energije kod nas, za razliku od zemalja okruženja gdje ih takvih ima na desetine, a ima ih i u zemljama članicama EU. Poljska je karakterističan primjer jer se trenutno napaja skoro samo iz termoelektrana na ugalj, ali ima i brojnih drugih primjera. Takođe je činjenica, iako na njoj ne treba posebno insistirati jer je energetska nezavisnost, ipak, na prvom mjestu, da u godinama sa dobrom hidrološkom situacijom Crna Gora može prihodovati značajna sredstva izvozom električne energije, trenutno praktično jedinog našeg izvoznog proizvoda, izuzimajući turizam. Kako se u posljednje vrijeme često licitira skorim zatvaranjem ove elektrane, postavlja se nekoliko pitanja: čemu onda ulaganje u njenu ekološku rekonstrukciju koje treba da odnese na desetine miliona eura iz budžeta? Kako građanima objasniti da će u budućnosti Crna Gora imati značajne manjkove električne energije, a da će uvoznu električnu energiju plaćati po značajno većim cijenama? Šta sa zaposlenim u Termoelektrani i Rudniku uglja? Zašto naše vlasti ne predoče sve ove argumente u pregovorima sa EU pojačane dodatnim argumentom da je Crna Gora jedna od evropskih zemalja sa vrlo visokim procentom pokrivenosti šumama koje su prirodni prečišćivači vazduha - oko 62%, odmah iza Finske i Švedske, a u rangu sa Slovenijom. Mišljenja sam da bi jedini povoljan ishod za Crnu Goru bio dobijanje dozvole da ova termoelektrana ostane na mreži narednih četvrt vijeka, do 2050. godine, tj. do njenog prirodnog gašenja odnosno isteka njenih resursa, a da se u međuvremenu intenzivno grade novi izvori električne energije (vjetroelektrane, solarne elektrane i hidroelektrane, dakle sve čisti izvori) koji će nakon isteka tog vremena moći, makar u značajnijoj mjeri, nadomjestiti njenu proizvodnju.
Ovdje ne treba prenebreći činjenicu da Ministarstvo energetike u nekoliko navrata u posljednje vrijeme zauzima sličan stav i traži izuzeće od strane EU, po mom mišljenju sasvim opravdano, odgovorno i sa punim razlogom.
Takođe ću se osvrnuti i na aktuelnu situaciju u sektoru željeznice. Mislim da su sva sadašnja dešavanja posljedica neprirodne podjele nekadašnje jedinstvene državne željeznice na četiri kompanije: Željeznički prevoz Crne Gore, Željeznička infrastruktura Crne Gore, Održavanje željezničkih voznih sredstava i Montekargo. Sada se ide unazad, tj. po mom mišljenu, vraća se na pravi put: predlaže se pripajanje Održavanja željezničkih voznih sredstava Željezničkom prevozu Crne Gore, jer bi bankrot prve kompanije ugrozio željeznički saobraćaj. Da se o ovome na vrijeme mislilo i da je EU na vrijeme predočen naš specifikum, tj. svega 250 km pruga, siguran sam da nikakvog insistiranja na razdvajanju jedinstvene kompanije ne bi ni bilo, ako ga je i bilo. Da je takva praksa bila dobra ne bi danas Velika Britanija, a od koje je sve počelo u smislu deregulacije i liberalizacije tržišta još iz vremena gđe Tačer, provodila inverzni proces, odnosno nacionalizaciju željezničkih operatora. Kompanija South Western Railway će biti prvi željeznički operator kog će britanska Vlada pod Laburističkom strankom nacionalizovati. Izgledan je nastavak procesa i sa ostalim operatorima u naredne tri godine čime će svi biti pod Željeznicama Velike Britanije kojom će se integrisati cijela željeznica države.
Bilo kako bilo, mislim da svim neracionalnostima u organizaciji državnih preduzeća i nevjerovatnom ekspanzijom državne uprave ubrzano srljamo u propast. Nadam se istorijski dokazanim, prirodnim, cikličnim procesima: mora doći vrijeme, prije ili kasnije, a bolje prije nego kasnije, kada će se pojaviti državnici koji će sprovesti bolne rezove i svesti državnu upravu na pravu mjeru, ne vodeći pritom računa o tome da li će u narednom mandatu osvojiti vlast, a vrlo vjerovatno da upravo zbog toga neće. Ali će učiniti pravu stvar za dobro svog naroda i svoje države, možda bolje reći, za njihov opstanak.
Autor je profesor Elektrotehničkog fakulteta, Univerzitet Crne Gore
Bonus video:
