Uspon Kine doveo je u pitanje nespornu hegemoniju Amerike nad globalnom ekonomijom (status koji su SAD stekle nakon raspada SSSR-a). I mada dio američke elite iz sektora nacionalne bezbjednost nastoji da SAD zadrži primat, drugi su se očigledno pomirili sa perspektivom bipolarnog svijeta. Vjerovatniji ishod će, međutim, biti multipolarna struktura u kojoj će srednje sile praviti značajnu protivtežu, sprečavajući SAD i Kinu da nametnu svoje interese ostalima.
Srednjim silama pridaju Indija, Indonezija, Brazil, Južna Afrika, Turska i Nigerija. Riječ je o ekonomski krupnim zemljama koje imaju značajno učešće u globalnoj i regionalnoj ekonomiji. Iako nisu bogate (u njima, u stvari, živi značajan postotak najsiromašnije svjetske populacije), one imaju veliku srednju klasu orijentisanu na potrošnju, kao i značajan tehnološki potencijal. Kombinovani BDP šest pomenutih zemalja (po paritetu kupovne moći) već je veći od BDP-a SAD i očekuje se da će, do 2029. godine, porasti za 50%.
Ove zemlje imaju osobenu spoljnu politiku koja odbija ulazak u eksplicitni savez sa Sjedinjenim Državama ili Kinom. Suprotno onome u šta se u SAD široko vjeruje, srednje sile nemaju mnogo simpatija prema Kini i nisu spremne da žrtvuju svoj odnos sa Sjedinjenim Državama zarad zbližavanja sa njom. Zapravo, za navodno približavanje Kini razlog leži u američkoj politici. To što SAD koriste sopstvene ekonomske i finansijske moći kao oružje, primorava ih da se zaštite i traže rezervne opcije.
Lideri srednjih sila ne žele svijet u kome će biti primorani da biraju stranu. "Odbijamo da budemo pioni u novom hladnom ratu", rekao je bivši predsjednik Indonezije Džoko Vidodo. Oni žele da izgrade višedimenzionalne trgovinske i finansijske odnose, birajući iz menija opcija bez vještačkog ograničavanja izbora zbog rivalstva velikih sila. Mnogi vjeruju, poput Rane Foruhar iz Fajnenšel tajmsa, da "SAD više nisu stub stabilnosti, već izvor rizika od kog se treba zaštititi".
Budući da su razvijene zemlje sve više fokusirane na sebe, srednje sile su se prirodno pojavile u ulozi čuvara globalnih javnih dobara. One su u dobroj poziciji da vode u pitanjima kao što su klimatske promjene, zdravstvo i rješavanje problema dugova. Dobar primjer je inicijativa Brazila (izložena na skupu G20) da se uvede globalni porez na bogatstvo milijardera. Predlog koji se predviđa prikupljanje stotina milijardi dolara na taj način i mogao bi da igra važnu ulogu u zatvaranju jaza u finansiranju klimatskih promjena u zemljama sa niskim prihodima.
Malo je vjerovatno da će srednje sile postati moćan blok, uglavnom zato što su njihovi interesi previše različiti da bi se uklopili u jedinstvenu ekonomsku ili bezbjednosnu agendu. Čak i kada se pridruže formalnim grupama, njihov kolektivni uticaj je ograničen. Grupa BRIKS (prvobitno Brazil, Rusija, Indija, Kina, a zatim Južna Afrika) stvorena je 2009. uz mnogo pompe, ali do sada nije postigla više od organizovanja fotografisanja za državne lidere.
Nedavno su se u BRIKS uključile još četiri zemlje: Egipat, Etiopiju, Iran i UAE. Možda će se pridružiti i drugi. Ali, teško je zamisliti kako tako raznolika grupa zemalja može dosljedno djelovati zajedno. U najgorem slučaju, to grupisanje će ojačati autoritarne tendencije čak i među demokratski izabranim liderima zemalja članica.
Među ekonomistima i politikolozima opšte je prihvaćeno stanovište da je za zdravu i stabilnu svjetsku ekonomiju potreban hegemon. Tu ulogu su imale Sjedinjene Države poslije 1945. ili Britanija u vrijeme zlatnog standarda. Prema teoriji "hegemonijske stabilnosti", potrebna je izuzetna moć da bi se snosili troškovi održavanja otvorene svjetske ekonomije, uključujući održavanje morskih puteva otvorenim i sprovođenje trgovinskih pravila i obezbjeđivanje slobodnih tokova novca. Shodno tome, multipolarnost postaje recept za haos i ekonomsku propast.
Ovo je, međutim, zastarjeli pogled koji nam ne govori kako funkcioniše savremeni svijet. Tačna kombinacija otvorenosti i protekcionizma prirodno će varirati od zemlje do zemlje, jer nijedna država nema interes da okrene leđa globalnoj ekonomiji. Vlade će morati da odmjere prednosti slobodne trgovine i uravnoteže ih sa troškovima podrške domaćoj privredi. Svaka zemlja najbolje zna pod kojim uslovima je spremna da učestvuje u globalnoj ekonomiji.
Bilo bi lijepo živjeti u svijetu u kojem Sjedinjene Države (možda zajedno sa Kinom) zapravo obezbjeđuju globalna javna dobra, uključujući koncesiono finansiranje i pristup tehnologijama koje su zemljama u razvoju potrebne za borbu sa klimatskim promjenama. Ali to nije svijet u kome živimo. Sjedinjene Države i druge ekonomski velike zemlje nisu u potpunosti raspoložene da obezbijede javna dobra koja svjetska ekonomija zaista zahtijeva; a ako pogledamo trenutno raspoloženje u njihovim prestonicama, malo je vjerovatno da će se situacija promijeniti u doglednoj budućnosti.
Uz to, što su mnoge srednje sile naučile na teži način, hegemonijska moć se može koristiti ne samo za dobro, već i za prinudu. Može se koristiti za nametanje pravila igre koja ne odgovaraju interesima tih zemalja (i koja hegemon lako prekrši svaki put kada mu ne odgovaraju), ili za kažnjavanje zemalja koje ignorišu spoljnopolitičke ciljeve hegemona (što se npr. dešava sa internacionalizacijom američkih sankcija Iranu i Rusiji).
To je vjerovatno najvažniji doprinos koji srednje sile mogu da daju: da na sopstvenom primjeru pokažu realnost multipolarnosti i raznolikost razvojnih puteva u svjetskom poretku. One nude viziju globalne ekonomije koja ne zavisi od snage i dobre volje Amerike ili Kine. Međutim, da bi postale dostojan uzor drugima, srednje sile moraju postati odgovorni igrači. I to se ne tiče samo njihovih odnosa sa manjim državama, već i sve veće političke odgovornosti u unutrašnjoj politici.
Autor je profesor međunarodne političke ekonomije na Univerzitetu Harvard
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
