Godine 1987. istoričar Pol Kenedi objavio je svoj uticajni bestseler “Uspon i pad velikih sila”. Knjiga se bavila temom imperijalne prevlasti, a njen kraj posvećen je SSSR-u i Sjedinjenim Državama, dvjema tadašnjim velikim silama. Manje od pet godina kasnije, SSSR se raspao, dajući Sjedinjenim Državama priliku da budu jedina dominantna sila u svijetu. Nakon nedavnih događaja, međutim, možda je vrijeme da skinemo prašinu sa Kenedijeve knjige i ponovo razmislimo o lekcijama koje nudi.
U julu 2020. godine, usred pandemije, napisao sam članak “Kasna sovjetska Amerika”. Bližili smo se kraju prvog mandata predsjednika Donalda Trampa i plašio sam se da su Sjedinjene Države zaglavljene u kolotečini beznađa. Uprkos ogromnom potencijalu talenata i energije u zemlji, politički sistem je bio nefunkcionalan. Dvije glavne stranke birale su svoje kandidate nedemokratski (pošto su predizbori uglavnom atrofirali) i velike stimulativne provjere postale su omiljeni način da se stekne politička popularnost.
U tom smislu, zamjena Trampa predsjednikom Džoom Bajdenom malo je šta promijenila. Amerika nije bila jednopartijska sovjetska država, ali nije imala ni jaku međupartijsku ili unutarpartijsku demokratiju. Birači su se i dalje osjećali prevarenim, a velika potrošnja se i dalje smatrala ključem elektoralnog uspjeha i društvene stabilnosti. Činilo se da je Amerika osuđena da ostane u kasnosovjetskoj fazi razvoja.
Raspad SSSR-a proticao je u dvije faze: prvo - spora gerontokratija ustupila je mjesto loše promišljenom pokušaju radikalnih reformi. Kada je Konstantin Černjenko 1984. godine postao generalni sekretar KPSS-a, već je imao 72 godine. Zamijenio je oronulog Leonida Brežnjeva i bolesnog Jurija Andropova, ali je i sam bio toliko slab da je jedva mogao da pročita govor na sahrani Andropova. Zatim je došao Mihail Gorbačov, koji je obećao da će, razbijanjem okova stare birokratije kroz politiku perestrojke (ekonomskih reformi) i glasnosti (otvorenosti i transparentnosti) - podmladiti SSSR. Taj pokušaj razbijanja starog razmišljanja je, međutim, oslobodio centrifugalne sile (prvenstveno potisnuti nacionalizam) koje su ubrzo razbile i sam SSSR.
Danas, posebno u Rusiji, mnogi analitičari ovu sliku sovjetskog pada primjenjuju na SAD. Poznate ličnosti Trampa porede sa Gorbačovim, čije su reforme uništile SSSR. Iako je Tramp mnogo stariji nego što je tada bio Gorbačov, on je takođe insajder koji se predstavlja kao autsajder spreman da razbije sistem.
Tramp je tokom kampanje maskirao svoj revolucionarni projekat, ali sada njegove namjere postaju jasne. Kao i svaki uspješan politički pokret, Trampovo “Učinimo Ameriku ponovo velikom” (MAGA) pobijedilo je zahvaljujući stvaranju koalicije. Amerikancima iz radničke klase (uključujući veliki broj azijskih, hispanoameričkih i afroameričkih birača) dopale su se Trampove antisistemske ideje, a ultramoćni i superbogati tehnološki preduzetnici su im se pridružili jer imaju svoje ideje kako transformisati zemlju.
Nije iznenađujuće što su u ovoj koaliciji već primjetni znaci napetosti. Najočigledniji problem je što će mnogi od Trampovih predloženih “ljekova” neizbježno dovesti do inflacije - istog onog problema koji je potopio predsjednika Bajdena. Uvođenje novih carinskih tarifa i podizanje starih odmah bi povećalo troškove života, a svaki ozbiljan pokušaj da se okupi i deportuje 11 miliona imigranata, koji nemaju dokumenta, stvorio bi haos i novi nedostatak radne snage u poljoprivredi, građevinarstvu i ključnim distributivnim centrima.
Slično tome, smanjenje birokratije po modelu koji zamišljaju Ilon Mask i Vivek Ramasvami - kroz novo “Odjeljenje za vladinu efikasnost” - ostavilo bi ogroman broj Amerikanaca bez posla. (Malo je vjerovatno da će ti službenici preći na slabo plaćene poljoprivredne poslove.) Dakle, dok svijetla budućnost ostaje samo nejasno obećanje, troškovi i bol koji se nadnose već su sasvim očigledni.
Pored toga, predstavnici Silicijumske doline sanjaju o upotrebi vještačke inteligencije u cilju povećanja produktivnosti, a time i prihoda manje kvalifikovanih radnika. Ideja na prvi pogled nije nerazumna. Postoje empirijski dokazi da je AI ubrzala raniji bum u kol centrima. Povećanje produktivnosti u drugim oblastima, poput zdravstvene zaštite i njege starih, svakako je moguće. Ipak, ni ova revolucionarna filozofija “ubrzanja” ni njene potencijalne primjene nisu testirane u značajnoj mjeri. A vizija Silicijumske doline zasniva se na globalno povezanom svijetu u kome SAD igra dominantnu ulogu.
Mask u potpunosti podržava Trampov projekat radikalnih promjena, ali njegova sopstvena vizija, paradoksalno, kombinuje tehnologiju sa “globalističkim” statusom kvo. On tvrdi da će “ako sve ostane kako jeste, Amerika bankrotirati, pa su nam promjene ionako potrebne”. Mask s pravom pozdravlja politiku šok terapije argentinskog predsjednika Havijera Mileja (ukidanje uvoznih carina i otvaranje argentinske ekonomije), ali dobro znamo da su “carine” Trampova omiljena riječ. Ostaje da se vidi kako će se ova očigledna kontradikcija razriješiti.
Međutim, postoje i optimističniji tonovi. Samoizolacija SAD sama po sebi ne može izazvati kolaps svjetske trgovine u razmjerama Velike depresije, budući da Amerika čini samo 13,5% globalnog uvoza. Da, naravno, druge zemlje bi mogle da uzvrate ili jednostavno pokušaju da se ugledaju na Trampa. Ali, što su Trampove akcije haotičnije, manja je vjerovatnoća da će imati imitatore. Pogledajte samo efekat odvraćanja koji je Bregzit imao na druge evroskeptike, ili sa koliko je entuzijazma većina postsovjetskih država prihvatila drugačiji način razmišljanja.
Dakle, jedan dio Trampove koalicije hoće globalizam, drugi ga odbacuje. Ironija je što bi upravo ovi posljednji osjetili najjači bol zbog pokušaja samoizolacije. Trampov politički program (ako bude realizovan) neizbježno će posijati sjeme za novi talas nezadovoljstva, protesta i teorija zavjere.
Isti opis važi i za postsovjetsko iskustvo u završnim godinama 20. vijeka. Neočekivane, brze promjene dovele su do naglog narušavanja normalnog života, a oni koji su zbog toga stradali prešli su u kohorte otuđenih. Sličan trend, izgleda, dobija na snazi i u SAD. A savremena Rusija se tome svakako nada.
Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2024. (prevod: N. R.)
Bonus video:
