VIŠE OD RIJEČI

Mirko K.

Način na koji njegov jezik pokazuje suštinsko lice našeg, zajedničkog a četvoroimenog jezika istinska je književna magija. Jezik mora biti onaj čisti prostor na kom se ukazuju prave dimenzije nečijeg književnog talenta. Kod Kovača je to možda vidljivije nego kod bilo koga drugog

14445 pregleda 0 komentar(a)
Mirko Kovač, Foto: Luka Zeković
Mirko Kovač, Foto: Luka Zeković

Lijep povratak Mirka Kovača u Podgoricu, grad u koji je volio da dolazi i u kom se lijepo osjećao... Nakon rovinjskih, dobili smo i podgoričke Dane Mirka Kovača. A vjerujem da ćemo jednom imati i sarajevsku, možda trebinjsku, zašto ne i bokeljsku, svakako beogradsku varijantu ovog osobenog književnog mini festivala. Mirko je, eto, nezaustavljiv, bio je to i dok je bio živ, a još i više kao mrtav. Kako, uostalom, i dolikuje velikim piscima.

Još jedan mogući dobitak: ovakav događaj je i prava prilika da preispitamo sve ono što crnogorsku kulturu drži u njenom provincijalnom gardu.

Kovač je najljepše od svih govorio o književnom prijateljstvu, a u njegovim svjedočenjima najznačajnija književna grupa SFRJ dobila je dostojan spomenik. Njegov način pisanja o piscima prijateljima uvijek je imao jednu otmjenu dobronamjernost, gotovo da ne možete naći južnoslovenskog pisca koji je u toj mjeri pažljiv prema književnoj sabraći... U današnjoj CG gdje se pisci nerijetko ponašaju kao politički dželati prema drugim piscima to vjerovatno djeluje kao čista egzotika.

Niko kao on nije umio da objasni ni neobična lutanja ili “otpadanja” od prijateljskog kruga, niko nije imao tako naglašenu potrebu da razumije lične putanje i ponekad neobičnu logiku spisateljskog ega, ovakve i onakve “bubice” svojih prijatelja.

Bio sam dječak kada sam prvi put slušao priče o Kovaču, vidio njegovu fotografiju, vjerovatno naslovna NIN-a kada je dobio nagradu za “Vrata od utrobe”. Sa onom neobičnom frizurom, i upečatljivim licem, nosom koji zaslužuje pripovijest, ličio mi je na Gogolja.

Kada sam mu, mnogo godina kasnije to rekao slatko se nasmijao, i u toku noći nekoliko puta se vraćao na taj utisak, prijao mu je tvorac Mrtvih duša, a kako i ne bi - nema ozbiljnog pisca kojem ne bi prijao Gogolj kao mjera.

Devedesete i devedeset prve sam bio u Beogradu, onom koji je tonuo, i gubio sebe, na način koji ne bi trebalo da se dogodi nijednom gradu. Nema strašnije kazne za grad. Uzgred, Kovač je u svojim romanima, zaključno sa Vremenom koje se udaljava podigao najljepši mogući spomenik upravo tom Beogradu koji je nestao, kojeg su uništili politički diletanti i njihove karikaturalne, ali zato ne manje tragične imperijalne ambicije.

Fotoaparat namijenjen Vetonu Suroju završiće na glavi Mirka Kovača, bila je ta akcija Šešeljevog podmlatka, mora da je i Vučić bio tu negdje, njemu su huligani uvijek bili najbliži... i on njima.

Pored svih književnih razloga, koji su nesporni, i neodoljivi - zbog čega nam je Kovač danas važan. I zašto će, držim, biti sve važniji...

Način na koji njegov jezik pokazuje suštinsko lice našeg, zajedničkog a četvoroimenog jezika istinska je književna magija. Jezik mora biti onaj čisti prostor na kom se ukazuju prave dimenzije nečijeg književnog talenta. Kod Kovača je to možda vidljivije nego kod bilo koga drugog.

Njegov jezik je šamar svim onim “čistuncima” koji pod firmom nekakvog (opasnog) mita o čistoti jezika osiromašuju taj jezik i pretvaraju ga u parohijalni festival banalnosti. Prema svojoj mjeri, obično...

Sjećam se rečenice iz romana koja je bila štampana na zadnjoj korici Prosvetinog izdanja “Uvoda u drugi život”. Uprkos gorkoj intonaciji, ili baš zbog nje, tada sam to tek osjećao, a danas vjerujem da je riječ o uputstvu piscima, savršenom krokiju onoga što je suština spisateljskog posla.

“Uredan život, mirovinu, srdačnost s ljudima, nedeljne blagdane, putovanje u zavičaj, ugled među rodbinom, porodična zadovoljstva, davanje bližnjima, prijateljstva, ljubav, sreću u jednostavnostima, radosti u svakodnevnom, darovanja deci, mirnu savest, staleške obaveze, konačno i vlastitu smrt, sve, sve ću to pokvariti svojim knjigama!”

Dobrodošao u Podgoricu, u svoj grad, jedan od tvojih gradova, dragi Mirko...

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")