Šta bi bilo kad bi bilo? Svi mi u životu, pošto prođu neke godine, ponekad sebi postavimo to pitanje. Šta bi bilo da smo imali više pameti i iskoristili priliku koja nam se pružila i za koju mislimo da bi nam promijenila život i odvela nas drugim, boljim putem? Ali, pošto se točak vremena nikad ne vraća, većina ljudi obično rezignirano kaže: Takva mi je bila sudbina. Ima i toga. Međutim, ovdje nije riječ o našoj privatnosti, već o politici i o političarima. Političari, kao što znamo, nisu u službi sudbine, oni su tu da svojim odlukama, ispravnim ili pogrešnim, utiču na tok događaja. Duže se pamte ove druge, jer znaju imati katastrofalne posljedice po milione ljudi. Dovoljno je podsjetiti na raspad Jugoslavije. Svi ozbiljni listovi u regionu osvrnuli su se proteklih dana na stotu godišnjicu rođenja Ante Markovića, posljednjeg premijera zemlje kojoj nije bilo dopušteno da opstane.
Ante Marković rođen je 25. novembra 1924. godine u Konjicu, kraju u kojem se dodiruju i sudaraju dva neba, hercegovačko i bosansko. Bio je partizan, a kad se rat završio, studirao je elektrotehniku u Zagrebu. Imao je 37 godina kad je kao elektroinženjer postao generalni direktor “Rade Končara”, prestižne firme koja je zapošljavala 25.000 radnika. U mnogim domaćinstvima širom bivše Juge još su u upotrebi njeni električni šporeti, bojleri, mašine za veš i drugi proizvodi. Nakon pune 23 godine provedene među končarevcima, Marković na velika vrata ulazi u politiku. Obavljao je nekoliko najviših političkih dužnosti u Hrvatskoj, a onda je uslijedio momenat koji će ga odvesti u Beograd, posljednju stanicu njegove političke karijere. Do toga je došlo u martu 1989, nakon ostavke Branka Mikulića na položaj predsjednika Saveznog izvršnog vijeća. Marković je okupio tim sposobnih, mahom mladih stručnjaka, igrača koji su u njemu vidjeli svog trenera i entuzijastički radili na provođenju njegovog programa ekonomskih reformi. Najmlađi ministar, Crnogorac Manojlo Vukotić, doktor ekonomskih nauka, imao je svega 28 godina. Reforme su uključivale stabilizaciju dinara i privatizaciju preduzeća koja bi se obavila na temelju prava radnika na dionice.
Jugoslavija nije više bila ona partizanska i Titova, sada je to bila zemlja u nestajanju. Za njeno spašavanje bilo je prekasno pa se Marković usredotočio na budućnost njenih naroda. Početni rezultati bili su impresivni. Za samo godinu dana nastalo je više od 290 hiljada privatnih preduzeća, galopirajuća inflacija je drastično smanjena, sivo devizno tržište je uklonjeno, a uvedena konvertibilnost dinara u odnosu 7:1 sa njemačkom markom. Životni standard je porastao, ali sve će to uskoro zamesti vjetrovi nacionalizma. Nakon raspada SKJ u januaru 1990. Ante Marković osniva Savez reformskih snaga Jugoslavije, uvjeren da ga budućnost zove. Na promotivnom skupu reformista na Kozari mahao je svežnjem njemačkih novčanica, obećavajući bolji život. Ali, odziv je bio neočekivano skroman. Na izborima te iste godine reformisti su doživjeli debakl. Postkomunistički lideri su, sa vojskom medijskih i drugih kooperanata, još prije izbora smjestili narode u njihove etničke torove, “U kojima smrdi, ali je barem toplo” (Krleža). Ni Markovićeva posljednja karta koju je izvukao iz rukava - prijedlog da se Jugoslavija reformiše u konfederaciju šest suverenih država, nije ozbiljnije razmatran. Za Sloveniju je ta priča bila završena prije nego što je i počela, pošto je njeno rukovodstvo obavilo sve pripreme za izlazak iz zajedničke države. Ideja nije ni Tuđmanu bila naročito bliska, dok Milošević nije za nju htio ni da čuje. Obojica su bili obuzeti prečim poslom - podjelom Bosne i Hercegovine, o čemu su se, kako su priznali Markoviću, dogovorili u martu 1991. u Karađorđevu.
Shvativši da je sve izgubljeno, čovjek “posljednje šanse” je 20. decembra 1991. svoj premijerski mandat “vratio” građanima Jugoslavije, uz obrazloženje da u zemlji više ne postoji nijedan državni organ kome bi se mogla podnijeti ostavka. Manojlo Vukotić se sa mnogo emocija prisjeća svog nekadašnjeg šefa: “Njegovo vjerovanje u budućnost bilo je pogonska snaga reformi. Ali, suviše je vjerovao ljudima, političarima posebno. On je sve bio: i menadžer, i vizionar, i stručnjak. Ali nije bio političar. Nije mogao uskladiti svoju inovativnu dušu sa destruktivnošću i podlošću politike tog vremena. Bio je čovjek svog vremena, ali istovremeno i čovjek izvan svog vremena. Pripadao je velikim ljudima, a svi veliki ljudi na razmeđi dva svijeta, starog i dolazećeg, bili su razapeti.” Marković je bio reformator koga su svi izdali. Bio je general koji je imao jasan plan bitke, ali general bez vojske. Nije uspio da ostvari svoj san, ali nam je ostavio proročansko upozorenje: “Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem duboke periferije u Evropi.” Četiri zemlje nekadašnje Jugoslavije - Srbija, Bosna i Hercegovina, Sjeverna Makedonija i Crna Gora plus Kosovo, i dalje su u mračnom tunelu, na slijepom evropskom kolosijeku. I ko zna na šta će sve to izaći.
A šta bi bilo kad bi bilo? Šta bi bilo da je konfederalna Jugoslavija, sa svojim velikim političkim kapitalom, postala članica EU? Kako bi ta zemlja sa preko 25 miliona stanovnika izgledala danas? Kako bi funkcionisala sa svim svojim različitostima i svojim pritajenim nacionalizmima? I kako bi, na kraju krajeva, njeni građani živjeli? Jedan odgovor je neporeciv - sve bi bilo bolje od onog što se desilo.
Bonus video:
