Iako je Velika Britanija napustila EU klub, pretpostavljam da Mandić i Knežević u evroforiji koja ih je zahvatila, priznaju sud i britanskih referentnih institucija kao mjerodavan, zasnovan na principima a ne na DPS ideologiji. Što je, eto, slučaj kod ministarke Jakšić-Stojanović i inspektorke Adžić. Dakle, britanski Centar za ekspertizu o seksualnom zlostavljanju djece konstatuje da u slučajevima kada žrtva prijavi nasilje “institucija ili njeni rukovodioci najprije imaju poriv da zaštite sebe”! Čime, kažu oni, “čak i nesvjesno, štite i počinioca, dok djeca ostaju sa osjećajem iznevjerenosti, samooptuživanja, gubitkom povjerenja”. Prevedeno na slučaj podgoričke gimnazije, britanska formula nam objašnjava sljedeće: da je direktorica Vučurović (rukovoditeljka institucije) imala poriv da zaštiti prvo sebe (zato je ćutala tri godine), čime je, svjesno ili nesvjesno, zaštitila počinioca zločina (profesor Čečović). I time kod žrtve (učenice Sare Vujisić) izazvala osjećaj iznevjerenosti i nepovjerenja u nadležne i institucije.
Ali džaba je Britancima istraživanje, praksa i naučni radovi. Kad ministar za prostor i Velje brdo Slaven R. zna bolje od njih. “Puna podrška Biljani Vučurović za sve što je uradila kao profesorica i direktorica gimnazije”! Uz zaključak da je u pitanju “pametna, vrijedna i otmena Srpkinja koja vodi uspješno ovu elitnu obrazovnu ustanovu”!
Uzalud Britanci ukazuju na pogubne posljedice ćutanja nadležnih ili indolentnog odnosa prema prijavama seksualnog nasilja, jer uz ministra Slavena, pametnog, vrijednog i otmenog Srbina, staje još jedan istovrsni primjerak - potpredsjednik Vlade Budimir Aleksić: “Direktorica Vučurović je radila sve po zakonu”. Ništa o njenom trogodišnjem ćutanju i relativizaciji slučaja, zadržavanju predatora u nastavi, čak njegovom uključivanju u vannastavne aktivnosti učenika - potpredsjednik Aleksić zaključuje kako je Vučurović “stručno i savjesno obavljala posao direktorice”. Amin.
Zaludu naš CIN i sjajna Đurđa Radulović, autorka ovih tekstova, strani i domaći eksperti zapomažu kako “zataškavanje predstavlja najveći stepen neodgovornosti ne samo prema žrtvi, već i prema društvu” jer se na taj način “uskraćuje zaštita od seksualnih predatora, što je naročito problematično kada oni rade sa djecom”. Na sve to, potpredsjednik Aleksić najavljuje kaznene mjere - ne prema nadležnima koji su ćutali već prema onima koji ne misle da ćute iz Ministarstva prosvjete. “Kao potpredsjednik Vlade za nauku i obrazovanje, pokrenuću to pitanje sa željom da se u prosvjeti radi po zakonu, a ne po političkim željama ljudi iz bivšeg režima, koji su nažalost još na mjestima odlučivanja, kako u nekim ministarstvima, tako i prosvjetnoj inspekciji”! Zato direktorica Vučurović može da se relaksira - iako je potpuno jasno da je više vodila računa da zaštiti instituciju koju vodi nego učenicu koja je prijavila zločin. Ne vodeći računa da je time žrtvu nasilja, koja se povjerila najodgovornijoj adresi u školi, uskratila za adekvatan odgovor. Što, kažu psihoterapeuti, gura u (samo)izolaciju, patnju, izazivajući kod žrtve osjećaj sramote, krivice, anksioznosti, tuge, depresije.
I sve bi se baš tako desilo, po citiranom udžbeničkom receptu, da Sara Vujisić nije pokazala herojstvo i snagu. I cjelokupnom društvu koje se ne može podičiti slobodarskom tradicijom, osim u narodnim pjesmama, pokazala šta znači biti pametna, odvažna i otmena, hrabra i slobodna ličnost.
U višenedjeljnoj halabuci Radunovića i ostalih pametnih, odvažnih i otmenih Srba koji nikad ne griješe (kako se sami predstavljaju, da ne bude da im ja nešto imputiram) niko još nije postavio pitanje - šta bi se desilo da je heroina Sara Vujisić zaista poklekla. Da se, poražena ćutanjem nadležnih, prevashodno direktorice Vučurović, povukla u samoizolaciju, utonula u patnju i osjećaj krivice, da je požalila što je razotkrila predatora, da je na kraju čak počela da razmišlja i o najgorem?! Ništa!
Desilo bi se, dakle, jedno veliko ništa, na zadovoljstvo naše elitne obrazovne institucije, ministra Radunovića i ostalih vođa aktuelne parlamentarne većine. Gimanziju bi u slučaju jednog velikog ništa, odlučno usmjeravala pametna, vrijedna i savjesna Srpkinja Vučurović, dok bi đake na ekskurzije i sajmove vodio ugledni i obožavani profesor Radoman Čečović, pametni, vrijedni i otmeni Crnogorac. Ministar Radunović ga makar tako markira.
“Gubljenje povjerenja u institucije može spriječiti žrtvu da traži pomoć i podršku i da se bori za pravdu”, kaže psihološkinja Aida Perović i zaključuje: “Zataškavanje seksualnog uznemiravanja i zlostavljanja u školama najbolje govori o našoj kulturi prećutkivanja nasilja, zbog koje žrtve često misle da nemaju prava da govore i da će ako progovore biti obilježene i stigmatizovane”.
Quo vadis, Aida, kada aktuelna većina smatra suprotno. Javio se i njihov lider Andrija Mandić: “Imate predatora i žrtvu, a čitava pažnja javnosti je usmjerena na direktoricu. Mi čvrsto stojimo uz nju”...
Zastrašujući nedostatak empatije prema žrtvi nekoga ko se sam predstavlja kao čuvar stabilnosti aktuelne Vlade i većine. I koji je organizovao zaglušujuću kampanju gdje se, kako očito nesvjesno priznaje, pažnja javnosti sa žrtve prenijela na direktoricu! Predsjednik Skupštine, potpredsjednik Vlade, ministar za Velje brdo, poslanik i šef Odbora za zaštitu ljudskih prava, krenuli su da na sva usta brane ćutanje nadležnih, obrazovnu instituciju i njenu direktoricu, gurajući tako u drugi plan patnju i suze Sare Vujisić. Inspirišući time svoje brojne glasače, otmene i vrijedne Srbe i Srpkinje, da po društvenim mrežama i sakriveni iza nik nejmova linčuju žrtvu, predstavljajući je ne samo nedobronamjernom već i krajnje sumnjivom. Jer, eto, ima pirsing. A ne brojanicu oko ruke. I dovodeći žrtvu do onoga što objašnjava britanski Centar - da uznemiravana i ponižavana djeca ostanu sa osjećajem iznevjerenosti, gubeći time povjerenje u društvo i nadležne.
Hrabri premijer Spajić, u čijem se dvorištu dešava ovakav skandal, uglavnom ćuti. Dok sa nekom nebitnom sutkinjom Đuranović pokazuje zube, vodeći višednevnu raspravu. Tragediju društva koju je razotkrio skandal u Gimnaziji, Spajić minimizira, gurajući mlade iz svoje stranke i ministarku Jakšić-Stojanović da se izbore sa spinom i zamjenom teza glavnog koalicionog partnera! Gdje se istinska žrtva seksualnog nasilja pokušava marginalizovati ili čak ocrniti, dok se žrtvom slučaja nameće direktorica koja je empatično ćutala tri godine, ili u najboljem slučaju umanjivala težinu gnusnog čina. Pametna, vrijedna i otmena jedino može biti Sara Vujisić, svi ostali su krivi ili odgovorni. To je jasno čak i Mandiću i Kneževiću koji nas nezadrživo vode u Evropu, rugajući se na tom putu svim evropskim vrijednostima. Od antifašizma do ljudskih prava. Zahvaljujući, naravno, koalicionim partnerima i premijeru Spajiću koji izigravaju korisne idiote. I ćutke ili uz sporadično gunđanje, pristaju da im Mandić priča bajke o svom evropejstvu, utemeljenom na najevropskijem govoru Milana Kneževića i najevropskijem koncertu Jelene Karleuše.
Bonus video:
