Pjevači

Živimo doba površnosti, doba olakog zaboravljanja. Na mnogo načina i na mnogo strana. Strašan je to usud.

Raspjevani kvislinzi... Gotovo da zvuči kao ime muzičke klape, iako je ovdje riječ o drugoj vrsti družine. Vjerovatno bi - “crna trojka” bilo primjerenije: Pljevaljski pjevači.

Zapravo prvo treba zahvaliti Čerčilu što je jednog norveškog nacistu (i nesoja) učinio imenicom sa jasnom semantikom. Premda je sam Vidkun Kvisling o svom angažmanu govorio kao o političkom izboru, a ne elementarnoj izdaji i sluganstvu prema okupatoru. Takvu retoriku slušate i od današnjih kvisinga... Iz Norveške pravo u Crnu Goru.

Pomisliće neko da je prejaka riječ. Ali, bojim se da smo je svi mogli jasno čuti.

Ako neko pjeva navijačke pjesme, nije nelogično da pomislite da je navijač. Onaj koji pjeva religijske pjesme, vrlo vjerovatno je vjernik. Rokeri pjevaju rokerske pjesme, narodnjaci “narodne”... Takođe, kad vidite da neko pjeva kvislinške pjesme ne morate imati dilemu - ovako ili onako, jeste kvisling... U srcu i duši, što bi se reklo, narodnjački. A zapadne li ih, ne sumnjajte da će biti i više od srca i duše, odnosno vrlo konkretno to što odista jesu, kvislinzi.

Djeluju tako srećni, ispunjeni. Mora da im ta pjevanija donosi neku vrstu ostvarenja. Životnog i profesionalnog, što se ono kaže. Dok ovo pjevaju, najbliže su svojoj suštini: smiješni ambasadori sramne prošlosti. Nema ih nigdje drugo, nisu postigli ništa ozbiljno u životu, nisu stvorili svoju pjesmu, ali ovu kvislinšku im niko ne može uzeti. “Spremte se, spremte...” Da glave lete, spremaju se izgleda ozbiljno.

Nije li to, ako ništa drugo, olako zaboravljanje.

Raspjevani političari-kvislinzi u Pljevljima pjevaju stihove uz koje su skidane glave najboljih kćeri i sinova srpskoga i ostalih naroda ne prije deset vjekova već prije osamdesetak godina... U najmanju ruku neumjesno. Ili i nešto više od toga?

A možda nije riječ o zaboravljanju, ni olakom ni kakvom drugom, već naprosto o deklarisanju. Jasnom i glasnom.

Pop Maca i njegovi. Opet na okupu, izgleda. I spremaju se. Ne bih rekao za Evropu, ovo liči na neke druge geografije i istorije.

Takva svijest prirodno porađa još jedan fenomen, ovih dana vidljiv u Crnoj Gori. Ne prvi put.

Odbrana nacijom.

Naime, način na koji političari brane direktoricu podgoričke gimnazije krajnje je opasan. Iako ne izgleda da će ona to uraditi, trebalo bi da ih zamoli da je više ne brane. Njeni branioci iz svijeta politike kažu - ona ne može biti grešna jer je dobra Srpkinja.

Ako povjerujete u to - da neko nije odgovoran jer je dobar Srbin, Englez, Crnogorac, Njemac, otvorili ste vrata samog pakla. U takvom svijetu, gdje je ovo o čemu govore branitelji direktorice moguće, ne postoji (niti je moguća) ideja o ličnoj i profesionalnoj odgovornosti.

Što god je neko loše radio, radio je to jer ne umije bolje, a ne zbog svoje nacije ili ideologije. I samo zato taj posao nije za njega.

Kada vidite ovakve javne manire nije neumjesno zapitati se koji je smisao demontiranja jednog lošeg sistema? Da se instalira još gori i gluplji sistem?

Ili je i to pitanje nacionalne ravnopravnosti? Ako su Crnogorci pravili gluposti, sad moraju i Srbi? Pa će opet ovi, pa oni... I tako u pakleni nedogled. Ekstaza banalnosti koju je nemoguće okončati.

Izgleda da kakvi su ono bili “Crnogorci” da su taman takvi i ovo “Srbi”. Uvijek je tako kad jedno društvo dozvoli da nacija bude - izgovor. I opravdanje za svakakve gluposti.

Zato se nastavlja sprdačina sa Crnom Gorom. Suštinski važno pitanje je - dokle?

Pred vama je posljednji broj Arta u 2024. godini. Sa željom da dobrih stvari u vašim životima bude što više, a ovakvog ponižavanja Crne Gore (i zdravog razuma) što manje... Od toga će svi samo dobro vidjeti.