Sve se završilo kako je malo ko očekivao… Po onim Brankovim stihovima: Mnogo hteo/ mnogo započeo/ čas umrli/ njega je pomeo…
Jakov je dakle umro, živio Mickey. To je epilog višemjesečnog teatra apsurda koji ispisao predsjednik države. Da mu i sam Jonesko pozavidi.
A kad smo već kod velikog francusko-rumunskog pisca, jedna od posljednjih predstava Jagoša Markovića bila je upravo Joneskova “Ćelava pjevačica”, remek-djelo teatra apsurda. Produkcija Centar za kulturu Tivat. Mjesto igranja CNP, minulog četvrtka. Baš za vrijeme predstave dešava se istorija. Odnosno farsa. Spajić i Milatović su opet zagrljeni, formirana je nova-stara vlast u Podgorici.
Kad bi Jagoš danas režirao nešto na temu tog političkog teatra apsurda, oslonjeno na Joneska i “Ćelavu pjevačicu”, zamišljam da bi se radnja mogla smjestiti u Ničiju kuću, na Gorici. Sjede Jakov i Miki, u ribarskim čizmama, u ogromnom unutrašnjem bazenu, koji više podsjeća na močvaru. Tuđa ruka svrab ne češe, nema gazde, pa se zato kuća i zove Ničija, a iz scene se vidi da je i bazen ničiji. Voda je ustajala, puna plijesni, kao da je uz more, negdje u Muo, posred Boke. I onda kreće pozorište.
Miki pita Jakova da se nisu i ranije neđe sreli, Jakov uzvraća kako se ne sjeća, ali kad Miki pomene ministarstvo finansija a Jakov ono ekonomije, plus ostalih deset apostola, tada zajednički zaključe kako su čudni putevi Gospodnji, kako je sve to povezano i kako se slaže.
Na to će služavka Meri, koja ih posmatra sa galerije, sve vidi i sve zna, kao kod Joneska, ironično reći.
MERI: Nije moje da se pačam, ma vam moram reć. Mickey, iz cijele ove priče uopšte nije Spajić, kao što obično jest, niti je Jaki - Milatović, kao što se podrazumijeva?! Nemojmo bit naivni. Jer Mickey ima lijevo oko bijelo, a desno crveno, a Jaki dočim, obrnuto. Uzalud on misli da je Jaki, a ovaj da je Mickey. I zalud on njega zove Spajki a ovaj njega Jacob. Oboje se gorko varaju a niko ne zna koji je pravi Jaki a ko je pravi Mickey. I kome sad ide u prilog da insistira na ovom nesporazumu? Pojma nemam. Niti me stalo. Uostalom, nisu moja posla. Samo sam šćela reć, da ne bude poslije da niste znali. A puštimo sad kako jest. Pravimo se ludi”.
U sljedećem činu, kada su već postali premijer i predsjednik, ni manje ni više, Miki se žali Jakiju kako se zajebao što se vratio iz Singapura; da je ostao možda bi i partnera Do Kvona odvratio od kriminala, čime bi njihov Teralab postao vrijedan milijarde, a sam Spajki, kao suosnivač, težak blizu jednog biliona. Na to mu Jaki uzvraća kako bi i njemu bolje bilo da je ostao u Rumuniji, sa EBRD, da umjesto političkih govora i analiza, piše one finansijske, ostajući neprimjetni ‘čovjek iz futrole’, što mu očito više paše, nego što se muči sa likom šefa tamo neke državice. Odnosno 27. izborne jedinice.
“Ja sam hirurg, a ti dijagnostičar”, kaže Spajić Milatoviću i logično zaključuje da je on taj koji treba da vodi. Jer svako vođenje zahtijeva i rezanje. “A ti Jaki, kad vidiš krv, padneš u nesvijest”! Sa galerije Ničije kuće, Meri dobacuje da zna samo jednog pravog doktora, Bokelja Živkovića, koji prije operacije svakog pacijenta, operaciju prvo odradi na samom sebi. “Nikad nije prepisa lijek, što ga sam nije kuša”, sjeća se Meri.
Mickey kaže da bi to bila pretjerana žrtva jer šta ako on, koji treba da spasi državu i uvede je u EU, skapula u toku neke od tih operacija. “Onda ću ja da pasam”, uzvraća spremno Jaki, čime bi se ostvario njegov pakleni plan da se vrati u PES i preuzme stranku. “Taknuto maknuto”, kliknu Jaki.
Na to Mickey uzvrati da su doktori, pa i taj Živković, šarlatani, a da oni treba da se ugledaju na nekog kapetana broda, Janovića recimo, koji zna sve tajne kanale kojima teku paketići bijelog praha. “Od čega naša mala državica živi decenijama”, dobacuje Meri. “Pravi kapetan, kao ovaj Janović, dijeli sudbinu gazde, i ako potone gazda, tone i on zajedno s njim”, objašnjava Mickey.
“Znači, ti predlažeš da vam potpišem i da zajedno sjebete ovu našu 27. izbornu jedinicu, a onda i potonete zajedno s njom, odnosno s nama”, zaključi Jaki, pa raširi ruke da zagrli Mikija.
MICKEY (Jakiju na sav glas): Zaboravimo, Jaki, sve ono što se nije dogodilo između nas i sad, kad smo se opet otkrili, ajmo se lijepo više ne gubit iz vida, i da živimo kao prije. A?
“To se podrazumijeva”, dobaci ironično Meri, gledajući sa galerije kako Jaki i Mickey zagrljeni skakuću u bazenu Ničije kuće, čudeći se kako im ne smeta ni prljava, mutna voda koja ih zasipa sve do pojasa.
A onda odjednom, u bazenu, između Mickey i Jakova, izroni ničiji, odnosno Joneskov, vatrogasac.
VATROGASAC (obraća se Mickeyu): Kako ste?
MICKEY: Ja sam kaldo. Ladan kao špricer.
VATROGASAC (sada pita Jakija): Kako ste vi? Ke nova?
JAKI: Ka posran… Znao sam i za bolje dane.
VATROGASAC: A kod vas ništa ne gori?
JAKI: Ne, nažalost. Kao za inat. A kako vam idu posli?
VATROGASAC: Vrlo slabo. Praktično ništa. Neke sitnice, neka kopa sijena, šupa. Ništa ozbiljno. To se apsolutno više ne isplati. Kad nema učinka, i sami znate, plate po učinku su vrlo slabe. Jad i nevolja.
JAKI: Da, da. Sve je stalo. Svuđe isto. Trgovina, ribanje, sve je kao i s vatrom. Sve se gasi.
Ali onda Mickey uzvikne kako će sa Evropom sad 2 sve da bukne, da se razgori, a tek penzije, ima da skoče više od onog letećeg Šveđanina Duplantisa, da ne pominjem sedmočasovno radno vrijeme i Velje brdo.
Kada vidje da je vrag odnio šalu, Vatrogasac im ispriča nevjerovatnu priču, koju je čuo od predsjednika Skupštine, nekog Andrije, a ovaj opet od svog komšije iz Mrtvog Dubokog, koji je inače oženio šćer jednoga popa, koji zimi zna zaradit kijavicu, sve kao da neće.
VATROGASAC: Jedno tele je u polje izjelo previše tucanoga stakla. Pa se prema tome, moralo i porodit. I donijelo je na svijet jednu kravu. Međutim, kako tele nije bilo muško, krava ga nije mogla zvat „mama“. Nije mu mogla reć ni „tata“, jer je pravo reć, bilo suviše malo za te rabote. Onda se tele moralo oženit jednom osobom, a općina je morala preuzet sve mjere po preporukama komisije...
Dok su ga gledali zatečeno, gore nego Milan Knežević gazdu Vučića na Pinku, Vatrogasac se sjeti još jedne priče.
VATROGASAC: Ispričaću vam i drugu priču. „Kokot i kučak“. E! Nećete vjerovat. Jednom je jedan kokot, šćeo da izigrava kučka. Ali nije imao sreće... odma su ga poznali.
Dočim, kučka koji je šćeo da izigrava kokota, niko nije poznao. A?!
Na to će Meri, opet zajedljivo, kako je Jaki strašno podsjeća na ovog prvog, kokota koji je htio da izigrava kučka. Ali ga je Mickey, pa i teren, odmah prepoznao.
Vatrogasac reče da mora odit, ali prije nego što zaista i krenu, u posljednjem momentu kao da se sjetio nečeg bitnog, zastade pa kaza: “Apropo toga, a što ćemo sa Ćelavom pjevačicom”?!
“Ništa. Jaki neka nastavi da se češlja na desnu stranu, a ja ću i dalje da režem”, odgovori Spajki. I zajedno sa Vatrogascem, izađe iz bazena.
Ostavljajući Jakova u močvari, na koju je sve više podsjećala njihova mala zemlja. Gledajući, posljednji put, ka Mikiju, Jaki ne izdrža, srčka mu zaigra i on zapjeva:
“I kada me slomi o' života brime/ na usnama mojin bit' će tvoje ime/ I kada me slome o' čekanja sati/ moje će te srce i tad svojin zvati/ Jubav si moja zauvik/ za moju dušu i rana i lik/...”
Kraj.
Odite i gledajte genija Jagoša. Kad god, gdje god, jer pozornica je za igranje, papir za pisanje, mačka za miša, a sir za grebanje!
P. S. Bravo i za Tivćanina Nevena Staničića koji je maestralno prepjevao Joneska na bokeški! Ne samo jezik, već i duh.
Bonus video:
