Pjesnik i prevodilac Ivan V. Lalić će o Eliotu zapisati: “Reč je ne samo o jednom od najvećih već i jednom od najkontroverznije shvatanih i prihvatanih pesnika dvadesetog veka“. Lalić konstatuje da je Eliotov istorijski značaj van svake sumnje.
A izvan akademskih krugova? Šta znači Tomas Sterns Eliot danas za živu pjesničku riječ - tačno 60 godina otkako je umro u Londonu? Možda bih mogao da dam približan odgovor samo ako se prvo prisjetim šta je on značio mojoj pjesničkoj generaciji - onoj koja je počela da objavljuje između sredine i kraja osamdesetih godina prošlog vijeka.
Zgodno je da to konkretizujem pitanjem upućenim samom sebi: šta ti je značio Eliot 4. januara 1985, dvadeset godina poslije njegove smrti, a 40 godina od trenutka kada ovo pišeš?
NEPOETSKO PRETVARATI U POEZIJU
Ni Nobelova nagrada 1948. koja je dodijeljena Eliotu nije uklonila potrebu pjesničkog esnafa da se izjašnjava za ili protiv njega. To nije zaobišlo ni moju generaciju. Jedni su se divili širini obrazovanja i intertekstualnoj mreži koja je kao armatura držala Eliotove stihove. Od ovog pjesnika je bilo moguće naučiti da su fusnote sastavni dio pjesme, ponekad njen ključ. Osim toga, ugrađivanje latinskog, grčkog, francuskog i njemačkog u tkivo engleske pjesme sugerisalo je stalno pjesničko domunđavanje velikih evropskih jezika i pjesničkih tradicija u stvaranju svjetske lirike. Eliot je sve to za nas učinio vidljivim.
Ipak je većina budućih pjesnika bila skeptična prema onome što se od antičkih vremena zove „poeta doctus“ - učeni pjesnik. Bliži im je bio romantičarski kult genija, mit o pjesniku kao medijumu božanskog, čovjeku koji u „svetom zanosu“ buncajući govori proročke tajne koje smrtnicima nisu dostupne. Bliži su im bili i svi oni pjesnici koji su se ušančili iza postojećeg lirskog nasljeđa, ili oni koji su stvarali avangardnu provokaciju. Naposljetku, razumljiviji su im bili i svi koji su ušli u polje masovnih supkultura da bi odatle progovorili savremenim glasom.
Sada bih rekao da većina nas nije ni bila u stanju da razumije Eliota – nedostajalo nam je životno i intelektualno iskustvo. A i vidikovac do kojeg se mogla popeti grupica socijalističkih studenata sklonih poeziji nije nudio isti vidik kao tačka sa koje je poeziju i svijet posmatrao elitni pjesnik koji je studirao na Harvardu, Sorboni i Oksfordu. Meni su njegovi stihovi ipak ponudili neku vrstu vibrantnosti, melodiju i tamni splet značenja. Privukla me ta ispjevana materija čija mi stvarna značenja izmiču.
Ivan V. Lalić je zapravo svojim predgovorom u knjizi Eliotovih izabranih pjesama, koje je 1978. objavio pokojni BIGZ, napisao ključni uvod u to pjesništvo. Ni jedno predavanje na fakultetima nije moglo da dosegne širinu i bistrinu tog teksta. Osamdesetih sam se domogao te knjige i upio predgovor nekritično, kao sunđer. To je probudilo očekivanja. Uslijedio je tvrdi sudar sa Eliotovim stihovima za koje nisam bio spreman.
Moji gimnazijski junaci bili su uglavnom domaći pjesnici. Od Vojislava Ilića do A. B. Šimića. I naravno Miljkovićeva blistavo-tamna usijanost. Ali i kontinentalno pjesništvo od Helderlina do Bodlera nije mi bilo strano.
Ruski razgalamljeni futuristi sa jedne i slike koje kao da su crtane preciznim skalpelom Gotfrida Bena - sve je to ulazilo u prtljag. U to vrijeme sam otkrivao američke bitnike, Koena, Borhesa. Ništa me nije pripremilo za susret sa Eliotom.
U godinama kada sam pokušao da pronađem svoj glas, svoju pjesničku ličnost, pročitao sam Eliotov esej “Tradicija i individualni talenat” iz 1919. On je u njemu, na tragu svog proučavanja budizma, zagovarao “bezličnost pjesnika”. Jovan Hristić je u svom predgovoru Prosvetinoj knjizi iz 1963, koja je sabrala Eliotove eseje o književnosti, podsjetio da je ispovjedna konvencija u pjesništvu najčešća od antičkih vremena do danas. “Ispovjednom konvencijom nazivam upotrebu jednog ‘ja’ u pjesničkom jeziku, sa kojim nismo nikada načisto: odnosi li se ono na pjesnika ili ne.” A Eliot upravo to dovodi u pitanje. “Progres umjetnika je trajno samožrtvovanje, trajno poništavanje sopstvene ličnosti”, zapisao je 1919. tridesetjednogodišnji pjesnik, a ja, sredinom osamdesetih deset godina mlađi, skoro da sam se naljutio na njega. Sada ga razumijem.
MUČNI HOD KROZ PUSTU ZEMLJU
Lalić me je u svom predgovoru upozorio da Eliot svoju pjesničku građevinu podiže na stubovima koji nedostaju anglosaksonskoj tradiciji - prije svega na francuskom simbolizmu.
“Mislim da sam od Bodlera naučio nešto što je presedan za mogućnosti poezije, nikada razvijene od strane ijednog pesnika koji piše mojim jezikom, - da se bavi onim prljavim aspektima moderne metropole; o mogućnostima fuzije prljavo realističnog i fantazmagoričnog, mogućnosti jukstapozicije činjeničnog i fantastičnog. Od njega sam, kao i od Laforga, naučio da ona vrsta gradiva koja je meni bila data, ona vrsta iskustva koju je mogao imati maloletnik u nekom industrijskom gradu u Americi može biti gradivo za poeziju; i da se izvor nove poezije može naći u onome što je do sada bilo smatrano kao nemoguće, jalovo, tvrdokorno, nepoetsko. Da je, zapravo, posao pesnika da stvara poeziju iz neistraženih zaliha nepoetskog; da je pesnik zapravo po svom pozivu obavezan da nepoetsko pretvara u poeziju”.
Da, to je bio lakše razumljiv dio.
Godine 1922. Eliot se sa oporavka od duševne krize vratio iz Švajcarske u London. Sa sobom je donio 54 stranice poeme koju je nazvao “Pusta zemlja“. Početna ideja je bila da opiše dugu maršrutu od paba do paba. Rukopis je dospio u ruke majstoru po imenu Ezra Paund. Ovaj je poemu skratio za dvije trećine. Bez Paunda ne bi postojao čuveni ulazni stih: „April je najsvirepiji mjesec…“. Paund je bio svjestan snage rukopisa koji mu je povjeren. Eliotu će napisati: „Komplimenti, kurvin sine! Svih sedam ljubomora su me spopale“. Eliot je Paunda nazvao babicom „Puste zemlje“ i u posveti zapisao: „il miglior fabbro Ezra Pound“. To se odnosi na stih iz Danteove „Božanstvene komedije“ – Paund je označen kao „bolji kovač maternjeg jezika“.
Poslije niza decenija jedan vispreni kritičar je rekao da je „Pusta zemlja“ za poeziju ono što je „Ulis“ Džejmsa Džojsa za prozu, djelo koje je za svoj žanr izvan svih kategorija.
Prije „Puste zemlje“ nastala je „Ljubavna pjesma Dž. Alfreda Prufroka“. Ona mi je bila dostupna svih ovih decenija u različitim prevodima. Dovoljno je da uporedimo tri i shvatićemo da je ono što je napisao Eliot i ono što nam je dostupno u prevodu ipak različito. U jednom slučaju odmah znamo da je u pitanju „dvoje“ – lirsko ja se obraća nekoj ženi: „Pa pođimo sada nas dvoje,/ dok se nebom veče pruža, što je/ Kao bolesnik opijen na stolu“. Drugi prevod ima već boju one vrste morbidnog ekspresionizma koja je proslavila Gotfrida Bena: „Pođimo ti i ja sada,/ Dok po nebu veče pada/ Kao anestezija po pacijentu“. A u trećem slučaju veče ne pada kao „anestezija na pacijenta“, već kao „na sto bolesnik u narkozi“. (E pa pođimo ti i ja sada/ dok veče se spušta i pada/ ko na sto bolesnik u narkozi).
Zapravo, Eliot kaže: „Hajdemo sada ti i ja, dok veče se prostire po nebu/ kao pacijent pod narkozom po stolu“.
Kako god, to je bio uzbudljiv poziv svakome ljubitelju poezije, da kroči u Eliotov svijet.
TOM IZ SENT LUISA
Dječak koji je rođen septembra 1888. bio je sedmo, najmlađe dijete u braku Henrija Vejra Eliota, vlasnika ciglane, i Šarlot Šamp Sterns, koja je do udaje radila kao učiteljica. Dječak je dobio ime Tomas, zvali su ga Tom. Grad u kojem je rođen, Sent Luis, u državi Misuri, osnovali su 1764. francuski trgovci krznima. Nazvan je po francuskom kralju iz 13. vijeka Luju IX koji je proglašen za sveca. Sjedinjene Države su područje kupile 1803. Kao važna luka na Misisipiju grad je doživio procvat u 19. vijeku. Sve to je dječak dobio u nasljeđe – zanimljivu prošlost grada, očevu porodičnu istoriju koja preko Bostona seže do Engleske 17. vijeka, majčinu sklonost pisanju pjesama i porodično blagostanje koje se onda očitavalo u njegovom obrazovanju. U školi za dječake učio je latinski, grčki, francuski i njemački. Uslijedilo je studiranje na Harvardu – upisao je fakultet sa samo 17 godina i završio ga za tri umjesto za četiri godine. Potom odlazi u Francusku da bi dvije godine studirao na Sorboni. Početkom druge decenije prošlog vijeka, Pariz je bio planetarno značajan za umjetnost, posebno za pjesništvo. Eliot boravi 1914. u njemačkom Marburgu, tu ga zatiče Prvi svjetski rat. Uspio je da kao američki državljanin – njegova zemlja je tada bila zvanično neutralna – preko Belgije otputuje u Englesku. Ostalo je zabilježeno da je račun za stan u Marburgu izmirio tek poslije rata, dostavivši sumu udovici gazde po uspostavljanju platnog prometa. Ostao je u Londonu, dobio stipendijski boravak na Oksfordu. Početkom 1915. upoznaje Vivijen Haj-Vud, vjenčaće se pola godine kasnije. Tomas Sterns Eliot u Engleskoj prijateljuje sa filozofom Bertrandom Raselom – zli jezici kažu da je filozof pokazivao mnogo veće interesovanje za njegovu suprugu Vivijen nego za njegovo pjesništvo.
Najprije nekoliko godina radi za jednu veliku banku, da bi potom postao urednik u izdavačkoj kući „Faber i Faber“. U njoj je ostavio dubok trag, ne samo svojim autorskim knjigama već i izdanjima koja su potpisali, između ostalih, Vistan Hju Oden, Džemjs Džojs, Ezra Paund, Žan Kokto, a docnije Ted Hjuz, Filip Larkin, Silvija Plat, Semjuel Beket i Harold Pinter. Već ovaj niz imena svjedoči o tome da je izdavačka kuća koju je dobrim dijelom svojim duhom prožeo Eliot bila jedna od najvažnijih u prošlom vijeku. Njegova drama „Smrt u katedrali“, kojom nije bio zadovoljan, svrstala ga je u značajne dramske pisce, a „Koktel zabava“ je doživjela uspjeh na Brodveju.
Eliot je po duhovnoj opredijeljenosti ionako bio Evropljanin. U Engleskoj se svjesno vratio korijenima i odbacio američku tradiciju. Čak je prihvatio i engleski naglasak. Prešao je iz katoličke u anglikansku vjeru. U Ameriku je tridesetih odlazio kao gostujući profesor na Harvard. Njegova supruga je imala teške psihičke probleme. 1933. su se razveli. Umrla je 1947. u psihijatrijskoj ustanovi, u kojoj je provela sedam godina. Eliot se oženio još jednom 1957, izabranica je bila njegova mlada sekretarica Valeri Flečer.
KONZERVATIVNI TUMAČ CIVILIZACIJE
Osim u pjesništvu, Eliot je ostavio značajan trag i kao esejista koji promišlja civilizaciju čiji je dio. O kulturi je napisao kako “spašavanje ove riječi jeste najdalja tačka mojih stremljenja”. Njegov otpor savremenom svijetu zasnovanom na dinamizmu promjene bio je beskompromisan: “Svaka promjena koju činimo vodi stvaranju jedne nove civilizacije čija priroda nam je nepoznata i u kojoj bismo svi mi bili nesrećni”. Postepena evolucija, a ne revolucionarna skokovitost svijeta, bili su jedino što je mogao da odobri: “Ono što naša briga za civilizaciju može da nas navede da učinimo jeste da poboljšamo ovu civilizaciju koju imamo jer ne možemo da zamislimo ni jednu drugu”. Nije imao visoko mišljenje o svom vremenu u kojem je civilizacija zemlje u kojoj je rođen postajala sve dominantnija: “Sa izvjesnom sigurnošću možemo reći da je naše vrijeme vrijeme opadanja”. S njegovom konzervativnom kritikom savremenog svijeta ruku pod ruku je išao i kulturni pesimizam: “Ne vidim razloga zašto propadanje kulture ne bi odmaklo još dalje i zašto ne bismo čak predvidjeli period (izvjesne dužine) za koji je moguće reći da neće imati kulturu”.
Pritom je on drugačije definisao kulturu od mislilaca njegovog vremena: “Kultura se čak jednostavno može opisati kao ono što život čini vrijednim življenja”. Kultura je po Eliotu sve – od klasične muzike do gastronomije. Uz dozu humora je konstatovao da “simptom propasti britanske kulture jeste i nezainteresovanost za umjetnost pripremanja hrane”. Smatrao je da je kultura bez religije nezamisliva jer je ona “inkarnacija religije jednog naroda”. Pošto i Crkva Engleske i konjske i pseće trke spadaju u englesku kulturu, Eliot, sa trunkom ironije kaže: „Hrišćanima je neugodno kad otkriju da kao hrišćani ne vjeruju dovoljno, a da na drugoj strani, kao i svi, vjeruju u previše stvari: pa ipak, posljedica takvog razmišljanja jeste da su biskupi dio engleske kulture, a da su i konji i psi dio engleske religije”.
Nije vjerovao u svjetsku kulturu koja bi sve izjednačila: “Svjetska kultura koja bi bila jednostavno jedna uniformna kultura, uopšte ne bi bila nikakva kultura. Dobili bismo dehumanizovano čovječanstvo”. Vjerovao je u međuprožetost nacionalnih i lokalnih kultura i opominjao je da bi njihova međusobna izolovanost nanijela nesagledivu štetu kulturi koja se zatvara. Smatrao je da svaki patriotizam svojim preuveličavanjem “postaje sam svoja parodija”.
Ali nema sumnje da bi globalizaciju i digitalizaciju vidio kao kulturnu degradaciju. Eliotu je Evropa bila i duhovna domovina i zavičaj po izboru. Zagovarao je „međunarodno bratstvo ljudi od pera unutar Evrope”.
Kada se govori o evropskoj kulturi, Eliotu je stalo do toga da bude jasna “razlika između materijalne organizacije Evrope i duhovnog organizma Evrope. Ako ovo drugo odumre, onda ono što organizujete neće biti Evropa, već jednostavno jedna masa ljudskih bića koja govori nekoliko različitih jezika”.
Eliotove transgeneracijske opomene – a bio je i ugledan kao kritičar i decenijski urednik časopisa „Krajtirion“ (The Criterion) – možda više ne dopiru do najmlađih pjesničkih generacija u kojima je uobičajeno da pjesnici čitaju samo jedni druge, prekidajući kontinuitet i sa pjesništvom prethodne generacije, a kamoli sa knjigama iz analogne ere. Eliot je, promišljajući Dantea i Šekspira kao svoje savremenike, zapisao: “Nijedan pjesnik, nijedan umjetnik nema sam za sebe cjelovito značenje. Njegov značaj, ocjena njegovog djela jeste ocjena njegovog odnosa prema mrtvim pjesnicima i umjetnicima. Jer ne možete ga samo ocjenjivati; morate ga radi kontrasta i poređenja postaviti među mrtve”.
Ima mnogo načina da provedete jutro u kafeu. Jedan od najboljih je da u vama vaskrsnu blistave misli ljudi koji su već šest decenija mrtvi.
Bonus video:
