Skloni smo kada se dese ovakvi, neopisivi događaji, jezivi činovi izvan shvatljivog, van bilokakve moći razumijevanja, kao novogodišnji masakr na Cetinju, da događaj nazovemo tragedijom. Sa svim onim značenjskim slojevima koje joj je podarila iznimna starost - više od dva i po milenijuma koristimo tu riječ. Tragični događaji poput ovoga na Cetinju izvan su konvencionalnih izraza, što sve riječi čine nedostatnima - i to jesu.
A kada su riječi nedovoljne da izraze suštinu nekog događaja i emocije koju takav događaj izazove, onda ćete najmanje pogriješiti ako odaberete riječ na čije značenje ne djeluje inflacija površnosti tako karakteristična za naše doba. No, ako ne djeluje na semantiku, djeluje na upotrebnu vrijednost: danas se i fudbaler kad promaši gol naziva tragičarem.
Ali, nešto je iznad riječi, pa u takvim slučajevima, a takav je i najnoviji, monstruozni cetinjski zločin, ne možete pogoditi, koju god da odaberete.
Postoji i ono što dodatno uznemirava: Borilović i Martinović na Cetinju, Balijagić na sjeveru... Više se u posljednje tri godine desilo ovakvih zločina nego u prethodnih pedeset.
Političari su već počeli bezumna prepucavanja - naravno, bez samokritičkih tonova, uvijek su krivi samo oni drugi. Pakao, to su (samo) drugi, glasi crnogorska verzija slavne maksime...
Ostaje gorak ukus da bi ovakva ubistva u sređenom društvu - gdje svako radi, zaista radi svoj posao, možda bila i spriječena, odnosno ne bi se dogodila. Ali to je samo jedan sloj ove tragične priče. Možda i najvažniji s aspekta crnogorskog društva. S ovakvim političarima teško se nadati promjeni. Suviše učestalo - okolnosti ih prevazilaze...
Samu riječ tragedija, kao i mnoge druge važne riječi, dugujemo, naravno, starim Helenima. I literaturi, preciznije, dramskoj književnosti. Potekla je od grčke riječi tragos, jarac, budući da su u prvim dionizijskim ritualima, iz kojih je rođena dramska književnost, učesnici bili zaogrnuti jarčijom kožom.
Vrhunci takve književnosti bili su - Eshil, Sofokle i Euripid. Od Orestije do Kralja Edipa i Medeje, ovi velikani su stvorili katalog presudnih likova, svojevrstan univerzalni registar načina na koje se ukazuje ljudska priroda. Aristotelov spis Poetika posvećen je tragičkom umijeću pjesnika.
Za razliku od književnosti i mitologije gdje je helenski genije svemu uspijevao da pokloni neki smisao, da sve učini razložnim i povezanim, u stvarnom životu ne postoji takva “obaveza”. Kod drevnih Helena tragična sudbina je posljedica nekog praroditeljskog grijeha, odnosno prošlosti koja čini nužnim takav ishod.
U našim životima nije tako - nema “opravdanja” iz prošlosti, tragedije su posljedica ludila ili zločinačkog habitusa osobe koja ih čini, nema mjesta bogovima i skrivenim razlozima. Jedini izvor zla je sam čovjek. Zato je stvarno zlo uvijek još strašnije nego ono iz književnosti ili mitova...
Još jedan monstruozan detalj - u sličnim događajima kada ih vidite na filmu obično ubica, koliko god strašan bio, “zaobiđe” djecu - gotovo da je nevjerovatno da u oba cetinjska masakra stradaju i djeca.
Bilo bi se važno pozabaviti i mentalitetskom dimenzijom - porodice često prikrivaju nečije loše psihičko stanje, najčešće iz razloga straha od “bruke”. Tu je i ogavna glorifikacija oružja koja je jezivo žilava u crnogorskom svijetonazoru. Ali i pogani duh kafanskih gloženja i svađa u kojima se olako prelaze osjetljive linije i koje mogu završiti, nažalost i završavaju, tragedijama.
Kod Helena je katarza - na one koji gledaju događaj dejstvuje pročišćujuće - bila dio jednačine, naše tragedije lišene su ne samo smisla, već i bilo kakvog katarzičnog dejstva. Naprotiv, utisak je da nakon svake od ovakvih tragedija kao društvo ostajemo sve dalji od očišćenja...
Bonus video:
