Kad se nema što reći, valja čitati. To je oduvijek bila vrsta meditacije. Čovjek je sam, a može da vidi cio svijet kroz te stranice i slova, da upozna kulture, da proživi, doživi i nauči o sebi i svijetu sve. Čitanje je ogledalo, najbolje, najčistije i najpreciznije. Odraz!
Duboko intiman čin, nalik tihovanju, to je čitanje. Dok ljudi glavu lome sebi, tražeći odgovore na sve i svašta, posezajući za svim i svačim, često su im odgovori na polici ispred njih. Knjige su učinkovitije od tableta za smirenje, akohola i opijata. Često su mnogi odgovori na najveća životna pitanja upravo tu, na nekoj od stranica knjige. Jer, sve su teme iste, bez obzira odakle dolazi pisac. Sve su to muke iste, vječite tajne i stremljenja, nadanja i strah.
Pa, kad nas je muka naćera da se zatvorimo, da tihujemo i tugujemo, jedino što valja raditi je čitati. Ne da bi se odlutalo kao vid kukavičkog eskapizma, ne nikako, to nije fer. Treba čitati da bi shvatili i ovaj naš mikro megalomanski svijet, kao i sebe, prije svega sebe u tom svijetu.
Kroz ruke mi je u 2024. godini prošlo mnogo dobrih knjiga. Prošlo je i nekih nečitljivih, ali valja se prisjetiti dobra, ostaviti loše za sobom, koliko se može. S toga, evo spiska, nekome možda bude od koristi, da traži, pronađe, pročita, pa možda i sebe pronađe u svemu tome.
Prije svega, Garbijel Garsija Markes i njegov putopis “S puta po Istočnoj Evropi”. Tu je dragocjen ugao, kako ove naše krajeve vidi majstor magičnog realizma. Svaka rečenica je naizlged jednostavna, a dragocjena i skupa. Valja pročitati i Emanuela Karera, knjigu “Joga”, svjedočanstvo o borbi sa depresijom i samim sobom. Takođe, strašno i predivno štivo je napisala Ani Erno u knjizi “Jedna žena”.
Koga zanima Grčka, velika preporuka za dvije knjige. Prva je putopis “Kolos iz Marusija, putovanje po Grčkoj” Henrija Milera, a druga knjiga je “Solun grad duhova, hrišćani, muslimani i jevreji 1430 – 1950.” autora Marka Mazovera.
Koga zanima grad kao koncept, kao ideja i domet civilizacije, može da pročita knjigu “Metropolis” Bena Vilsona. Jedno od najvećih otkrića u prethodnoj godini bio (mi) je pisac iz Senegala Mohamed Mbugar Sar. Njegova knjiga “Najskrovitiji spomen ljudi” jeste dobila Gonkurovu nagradu, ali je potpuno zaslužena nagrada. Ovaj pisac je vješt, duhovit, iskren, brutalan, talentovan i ispleo je izuzetnu i važnu knjigu koja pleše po žici između Francuske i Afrike, između dvije kulture, pogleda na svijet i život.
Izdavač Gradac objavio je važnu knjigu “Razmišljanja o...” Dada Đurića. Svaka od njegovih rečenica je kao urezana u kamen, za sva vremena, nepretenciozna i tačna. Dvije knjige moraju biti pomenute u istom naletu, jer su imale i zajedničku promociju, a to su “Sve je bilo muzika” Đorđa Matića i “O današnjem i večitom” Bojana Munjina. To su dvije knjige koje prelistavaju najbolje pjesme, albume, ljude i intervjue. Skrajnuta sjećanja. Knjige koje treba da stoje mjesecima na malom stočiću u dnevnoj sobi, da se prelistaju, da se podsjetimo dobra.
Neke knjige još uvijek čekaju nepročitane, a ljudi kojima vjerujem tvrde da su dobre: “Kako ste čuli za mene” Sava Bojovića i “Vukovi šume večnosti” Karl Uve Knausgora. U isti koš treba staviti nove knjige važnih autorki čija djela zaslužuju pažnju: Ana Vučković “Bazen”, Danka Ivanović “Prazne kuće”, Olja Knežević ”Strada fortunata” i “Nova Nora” Slavice Perović.
Ima toliko toga lijepog i dobrog u knjigama, a nema prečeg od čitanja. U ove i ovakve dane, čitanje je ljekovito.
Bonus video:
