Dale smo sebi vremena da izađemo iz haosa emocija koje je pokrenuo ovaj masakr na Cetinju i koje su nas vraćale na raniji zločin u Medovini i na uzaludan pokušaj nas pet stručnjakinja (Maruška Drašković, psihoterapeutkinja; Ljubomirka- Ljupka Kovačević, psihološkinja; Verica Mirović, psihološkinja; Ervina Dabižinović, psihološkinja, doktorka rodnih studija; Julijana Cicović Maslovar, psihoterapeutkinja, doktorka psihologije) da ubijedimo tadašnju vlast (Vladu, Opštinu Cetinje i Ministarstvo zdravlja ) da stane iza našeg programa intervencije u zajednici nakon tog zločina. Bilo im je jasno napisano sa autoritetom naših znanja i iskustva da, ako ne preduzmu korake koji podrazumijevaju psihosocijalnu podršklu i iscjeljenje u zajednici, da će se zločin ponoviti. Tvrdili su da imaju angažovane stručnjake/kinje i da Vlada čini sve (obezbijedila je 100 hiljada eura za reparaciju žrtava) da se odgovori potrebama žrtava i zajednice.
U smušenom odgovoru Opštinskih struktura nisu bili spremni ni da nam obezbijede prostor u kojem smo željele da građanima/kama Cetinja govorimo o „traumi i oporavku“ a u ciničnom odgovoru tadašnjeg ministra Dragoslava Šćekića (unaprijeđen u novu ministarsku fotelju) dopis br1-501/22-2598 doslovce je pisalo Ministarstvo zdravlja trenutno nema opredijeljena budžetska sredstva za navedene aktivnosti ali ćemo svakako razmotriti ukoliko se stvore uslovi u daljem radu. Suma je bila minimalna, datum je 16. septembar 2022. Obavijestile smo o ovome javnost u kolumni „Sve po zakonu na štetu građana“ u Vijestima, 5.10.2022. Do dana današnjeg, po njihovom ubjeđenju, nisu se stvorili uslovi za naš program, a nakon ponovljenog zločina obratili su se Kliničkom centru Srbije za savjet šta im je činiti.
Crnogorska javnost ne mora da zna, ali tvrdimo da nema te klinike na svijetu koja će predložiti nešto drugo i drugačije od našeg programa podrške, ali je sigurno da će to koštati desetostruko više budžet Crne Gore. Da napomenemo, radi javnosti, da smo među rijetkim profesionalcima/profesionalkama koji/e su prošle specifičnu dvogodišnju edukaciju o radu sa traumom (koju je organzovala SZO, u saradnji sa Specijalnom bolnicom Dobrota) i tokom ratnih devedesetih, nažalost, imale priliku steći bogato iskustvo radeći sa različitim grupama traumatizovanih ljudi i djece. Da postoji uređeni sistem i institucionalna memorija, Ministar zdravlja bi morao da zna sa kakvim resursima raspolaže. Osim nas 5 potpisanih, ovu edukaciju je prošlo još 20-ak psihijatara/psihologa iz Crne Gore.
Nećemo da tvrdimo da se ne bi desilo ovo što se desilo. Ali je sigurno da bi za dvije godine psihosocijalnog rada uz podršku Vlade, Opštine i građana/ki Cetinja, naročito onih koji bi prošli kroz naše programe, bila napravljena analiza uzroka koja je dovela do zločina, imale bi konkretna iskustva iz rada (i pozitivna i negativna) kako se ne bi ponovo pravile iste greške, a što je još važnije građani/ke bi bili osposobljeniji da u ovoj situaciji umanje efekte ponovne traumatizacije, pomognu jedni drugima i imaju jasne zahtjeve koji se ne svode samo na kažnjavanje odgovornih, nego i na još adekvatniju psihološku i drugu podršku svim ugroženim.
Pratimo da je odgovor na ovaj zločin u značajnoj mjeri drugačiji, da se pokrenula psihijatrisko-psihološka zajednica i da se organizuje podrška. Ono što se vidi u javnosti, da je organizovana neposredna pomoć onima koji je zatraže. To nije dovoljno. Vrlo je važno da Ministarstvo zdravlja i opštinske službe Cetinja koje su tada preuzele odgovornost da riješe posledice zločina u Medovini, javnosti a i stručnim službama, isporuče izvještaj o dvogodišnjoj metodologiji rada psihološko-psihijatriskih-socijalnih službi, izvještaj o finansijskim sredstvima koja su izdvojena u ovom periodu od dvije godine za tu namjenu i analizu rezultata aktivnosti stručnih osoba, kao i predloge za djelovanje u sličnim situacijama, ako ih ima u toj analizi. Ovo je od izuzetne važnosti da se ne ponove greške prethodno angažovanih službi i da se nastavi rad sa tim konkretnim iskustvom (i dobrim i lošim). Kao stručnjakinje koje smo htjele da dijelimo odgovornost, a nisu nam dozvolili, insistiraćemo na ovim rezultatima i analizama i u slučaju da tih rezultata nema tražiti personalnu odgovornost onih kojima smo se tada obratile i koji u fijokama drže predloženi program.
Od ovog se se mora početi. To je neophodno zbog svih onih koji upravo u ovom momentu nude vlastito znanje da pruže psihološko-psihijatrisku podršku ugroženima na Cetinju. Nude ga srcem i entuzijastički. Iza ovoga mora stati Vlada političkom voljom da se obuhvatno, sistemski i finansijski zaokruži ova podrška najmanje na dvije godine. Ova Vlada mora da obezbijedi ne samo finansijsku reparaciju neposrednih žrtava, nego i da finansira sve aktivnosti koje predloži tim stručnjaka/kinja koje na tome rade, što znači i nove edukacije/specijalizacije za nove generacije psihijatara/psihologa, na kojima ostaje odgovornost intervencija u budućnosti.
Strašno je ozbiljna situacija, pretežak i prevelik je bol i razdor i ne smije se dozvoliti da na ovakve situacije odgovor bude „paf-paf“ kao što obećavaju multipraktik stručnjaci iz vlasti. Pristup «ad-hoc» i multipraktik metodologija su zavladale, ne samo među nosiocima vlasti, već i među profesionalcima, što je ozbiljna prijetnja, ali to je tema za sebe, koja zavređuje neko opširnije analiziranje i pisanje.
Svi mi kojima je teško da imenujemo emocije, sleđeni u tišini zajednice kao što je bila na Cetinju (5.januara), moramo da govorimo, da tražimo pravdu u njihovo ime. Neki dugogodišnji borci/kinje već govore, pokrenuli/e se profesionalci/e i to vraća nadu.
Bonus video:
