Ne znam od koje tragedije da počnem. Od one u kojoj je ubijeno trinaestoro Cetinjana ili od tragičnog ponašanja prvaka vlasti i njihovih sljedbenika, kojim je ubijena i nada u humaniju, zdraviju i pristojniju Crnu Goru...
Da o strašnom zločinu ćutim - nije ni ljudski, ni profesionalno.
Da pišem - ne umijem, od straha da ću nehotice prekršiti norme ljudskosti i profesionalnosti.
* * *
O onome što se dešavalo nakon zločina ne samo što mogu da pišem, nego i moram...
Sedmi je dan od te strašne noći, sve do tada bila sam sigurna da o primarnim bolestima, koje su crnogorsko društvo zahvatile još pod bivšom vlašću, znam baš dosta...
A onda je, zahvaljujući sadejstvu neznanja i bezobrazluka (n)ove vlasti - može i obrnutim redom - na ekranima TV-a i društvenih mreža prikazana metastatska faza crnogorske politike...
I, umjesto da urgentna terapija počne bezbolnim ostavkama, počelo je bolesno pretvaranje Cetinja u dijagnozu...
* * *
Uh, evo se već na početku i ja ogriješih o ožalošćeni grad. Nije počelo, nego traje duže od tri i po decenije...
Pa, za to vrijeme je uništena i većina ostalih crnogorskih gradova?
Jeste, ali Cetinje se od njih razlikuje (i) po tome što ga je bivša državna vlast uništavala zbog - osvete.
I mogla bih sad, i po dubini i po širini, nepodnošljiva je bila ta lakoća dugog ubijanja Cetinja...
I htjela sam, jer ubija i ovo repriziranje devedesetih nakon ubistva trinaestoro Cetinjana, da na mom fb profilu to nije uradio jedan pouzdaniji svjedok, Željko Dapčević, Cetinjanin i po rođenju i po opredjeljenju...
* * *
"Cetinjanin sam. Priznajem. I, vjerovali ili ne, ponosim se time.
Rođen sam i odrastao u Cetinju. Gradu Oboda, Bojane, Košute, Tare, Kartonaže...
Gradu u koji se doseljavalo jer nije bilo nezaposlenih.
Gradu čija su predgrađa bila Titograd sa jedne i Budva sa druge strane.
Gradu čija je pripadnost otvarala vrata širom Jugoslavije.
Ponosnom Gradu.
Ona ste, 'gospodo', došli vi!
I našu zemlju proglasili tamnicom naroda, partizane zločincima, bratstvo i jedinstvo izdajom, društvenu svojinu budalaštinom...
Počeo je raspad. Svega.
I dok ste vi topovima raspodjeljivali bogatstvo (...) sa istima takvima sa drugih strana, Cetinje je pjevalo: 'Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče'.
To nam nijeste nikad oprostili, ni zaboravili.
I nećete!
Cetinjani su postali veleizdajnici, ustaše, balije...
Sve je uništeno. Sve fabrike, u kojima se nekad zarađivalo za život, propale su. Cetinje je ostalo samo. Samo i pusto. Na posao je moralo da se ide u Podgoricu, simbol tajkunskog bogaćenja i crnih para.
Mladiće koji su se u tom periodu, nemajući izlaz, opredijelili za šverc i krađu, vlast je objeručke prihvatila.
I dala im u ruke nacionalizam.
I proglasila ih herojima.
Starosjedioci Cetinja ostali su zbunjeni i izgubljeni. U Cetinje se uselilo siromaštvo. Sjećanje na Dvor, Biljardu, Manastir, ambasade, škole, samo je doprinosilo bolu.
Mrvice koje su sa Gospodareve trpeze padale dodatno su ponižavale Grad.
Kad god je trebalo, vadile bi se zastave i dovodili trećerazredni pjevači 'patriotskih pjesama', sa željom da se privremeno i perfidno razgori žar patriotizma. Nakon toga nastajao bi još veći muk. I tišina koja davi.
U tom i takvom Cetinju rasli su novi naraštaji koji (...) sada, osim geografskog porijekla, nemaju drugog osnova da se smatraju Cetinjanima.
(...)
Nikad nam, 'gospodo, vi koji ovih dana pljujete po Cetinju i Cetinjanima nijeste oprostili našu vjekovnu slobodu kojom se po potrebi lažno ogrćete.
Nikad nam nijeste oprostili tragove kulture, prijestonicu (riječ koju podrugljivo izgovarate) i sve drugo što nas Cetinjane čini građanima.
Ne zaboravite, 'gospodo', da ni taj Manastir koji u posljednje vrijeme toliko pominjete i u koji se kunete, nijeste sagradili vi nego mi, da smo ga vjekovima branili, čuvali i sačuvali.
(...)
Izgubili ste na Neretvi, na Sutjesci, uvijek kad biste se latili oružja.
Izgubili ste u hodu ka boljem i svjetlijem sjutra.
Vratili ste se u srednji vijek i izmišljene pobjede.
Pod zamamnom prevarom boljeg života oživjeli ste ideologiju četništva i bratoubilaštva. I uspjeli ste. Ne ide se u kapitalizam sa partizanima, sa Savom, Gojkom Kruškom, Ćupićem. Vaši heroji su Mladić, Karadžić, Šešelj.... Samo zbog EU para to sad ne smijete javno da kažete.
Zgroženi smo užasnim zločinom pomahnitalog zločinca. Neshvatljivo i neljudski. To ni zvijeri ne rade.
To je sramni pečat na licu svih ljudskih bića, a ne - kako biste vi voljeli - na licu Cetinjana.
Cetinjani se sa mučninom i zgražavanjem sjećaju takvih lica iz kolona ka Dubrovniku..
I sa brda iznad Sarajeva...
I iz Srebrenice...
Sjećate li se vi?
'Gospodo', Cetinje je ranjeno.
Teško ranjeno.
I, umjesto da nas pustite da u miru vidamo rane i oplakujemo izgubljene živote, vi nam sipate so na rane.
Pljujete po nama, iživljavate se, dajete nam dijagnoze.
Ako ste pročitali tekst, shvatićete koja je prava i jedina dijagnoza."
* * *
Nijesu pročitali, a i da jesu ne bi ništa shvatili. Pripadnici vojske lešinara na društvenim mrežama dovoljno su pametni - i hrabri - samo za to da budu bezimeni.
I toliko zadojeni ljudskošću da su pravo na javnu riječ pretvorili u obavezu javnog vrijeđanja, iživljavanja, širenja lažnih vijesti i govora mržnje.
I stavili znak jednakosti između jednog ubice i cijelog Cetinja.
I spojili nespojivo, poslanice Svetog Petra i poruke Nikolaja Velimirovića, u obliku kletvi i anatema bačenih na Cetinjane zbog navodne antisrpske histerije...
I onda te kopije, skrinšotove ili kako se već zove ta tehnika koja im služi samo za umnožavanje neljudskoće, slali upravo onima za koje su osnovano sumnjali da su potrešeni zbog tragedije...
I...
Ne može im niko ništa, i dalje će biti jači od sudbine...
Sve dok Crna Gora ne dobije skupštinu i vladu koje su u stanju da se suoče sa devedesetim..
I sa njihovim uzrocima i posljedicama...
A naročito sa svakim pokušajem njihovog repriziranja...
* * *
Sudeći po javnim nastupima, ministar Danilo Šaranović ima ozbiljnih problema sa shvatanjem realnosti... Inače bi, već u noći tragedije, podnio ostavku...
Ali ne zbog optužbi da je i ovoga puta policija kriva za to što nije spriječila zločin.
Nije, ali jeste bila u oktobru, i tada je ostavka bila obavezna zbog političke odgovornosti za stanje - da ne kažem rasulo - u bezbjednosnim službama...
Te noći neko je povukao policajce iz Sokolca i tako omogućio dvostruko ubistvo...
Kad je već nije podnio u oktobru, dodatni razlog da ostavku podnese u noći tragedije na Cetinju jeste ministrovo obraćanje javnosti, u dva navrata.
Zato što je, uprkos tome što je samo političar, oba puta višekratno upadao u riječ profesionalcu Lazaru Šćepanoviću.
I to upadanje koristio za politička opravdanja i istoimeni marketing, a onda ga i demantovao.
Ako profesionalac koji komanduje akcijom kaže da je prvi cilj policije bezbjednost svih stanovnika Cetinja a drugi hapšenje osumnjičenog, onda je to tako i - tačka.
Nije na ministru da ga ispravlja i živote građana stavlja na drugo mjesto.
Ne zbog formalnosti i eventualne sujete, nego zbog isprepadanih ožalošćenih građana Cetinja i ostatka Crne Gore.
* * *
O premijeru, poslije svega što je ranije rekao i uradio, nema svrhe ni pisati...
Naročito ne nakon što se usudio da, na masovno traženje odgovornosti, uzvrati tako što je besprizornu trgovinu funkcijama u službama bezbjednosti pokušao da predstavi kao - ostavke iz moralnih razloga...
A osumnjičio sve crnogorske lovce, ni krive ni dužne, kao - najveću bezbjednosnu prijetnju Crnoj Gori i svima u njoj.
Pokušavajući da pokaže sposobnost upravljanja kriznom situacijom, premijer u pokušaju otišao je i korak dalje.
I najavio u kakve će situacije uvaliti ne samo ljubitelje lova, nego i sve ostale vlasnike legalnog oružja... Neke do kraja ove godine, neke do kraja njegovog mandata, a neke možda i do kraja života.
- Svi koji legalno posjeduju oružje moraće do kraja godine da prođu stroge psihološke i bezbjednosne provjere kako bi produžili dozvolu - tako je počeo.
Tih svih ima 68.000 i posjeduju oko 100.000 pištolja i pušaka.
I svi su već prošli provjere.
Uprkos tome, svi su unaprijed žigosani kao potencijalne ubice...
- Oni koji u naredna dva mjeseca dobrovoljno ne predaju nelegalno oružje biće rigorozno kažnjavani - druga je najava kojoj nije bilo vrijeme dva dana nakon tragedije.
Nego dva dana prije, ili dvanaest mjeseci, ili bilo kojeg dana mandata premijera u pokušaju...
Zato što je nakon stupanja na dužnost morao znati ono što smo svi znali mnogo ranije...
Da u Crnoj Gori ima oko 40.000 nelegalno naoružanih koji raspolažu sa oko 100.000 komada pištolja i pušaka...
I da, što je za ovu priliku najvažnije, hronika ubistava kaže kako su ona uglavnom počinjena - nelegalnim oružjem.
To što se 99 posto tih ubistava dogodilo za vrijeme bivšeg režima nije opravdanje za ovu vlast, jer je oduzimanje nelegalnog oružja obaveza koja se podrazumijeva...
I to u svim normalnim državama...
U kojima, podrazumijeva se, Milojko Spajić ne bi mogao da bude premijer...
Bonus video:
