Petak, 10. januar - Za uplakanu rodbinu, prijatelje i sugrađane trinaest ubijenih Cetinjana bilo je to kao prst u oko, samo dan nakon sedmog jutra...
Ili, bez kao, izrugivanje i ubijenima i ožalošćenima...
I svašta se još može reći povodom toga što je bilo, ali sve može da stane i u dvije riječi...
Poraz ljudskosti, to je najmanje što se može reći za ono što je u sred srijede uradio predsjednik Skupštine Andrija Mandić.
I sad mi evo fale riječi da označe što je i u tome i u onome poraznije.
To što je, ćerajući mrtvim i živim Cetinjanima inat i u danima žalosti, srpskom premijeru Milošu Vučeviću poklonio sliku kapele na Lovćenu...
Ili ono što je, u inat cijeloj Crnoj Gori, priredio u Mojkovcu...
Pobjedonosno slaveći samoubilački poduhvat crnogorske vojske 1916. godine, u kojem je vojska poginula na licu mjesta, a država teškim ranama podlegla dvije godine kasnije...
* * *
Subota, 11. januar - Za Andriju Mandića može se reći mnogo toga, samo ne da je neznaven. Zato ovo obnavljanje gradiva za vikend i nije namijenjeno njemu, nego onima koje kao lider Nove srpske demokratije već petnaest godina (za)vodi na pogrešnu stranu istorije.
A ta strana istorije oslonjena je na istinu taman koliko i njegova politika na demokratiju...
I zato jeste ćeranje inata i prijestonici i državi ne samo poklanjanje slike sa crvenom mašnicom, nego i ono što je tom prigodom rečeno.
Jer, nije istina da je šef crnogorskog parlamenta srpskom premijeru poklonio sliku zadužbine crnogorskog vladike i vladara Petra Drugog Petrovića-Njegoša, kapele iz 1845/46. koju je posvetio Svetom Petru Cetinjskom...
Na toj slici je zadužbina kralja Srba, Hrvata i Slovenaca Aleksandra Karađorđevića iz 1925, kapela posvećenu Sv. Đorđu...
Nije istina ni da su Njegoševu zadužbinu austrougarski artiljerci srušili 1916, jer je ona tada bila samo oštećena.
Mogla je biti popravljena, ali vlast Kraljevine SHS je 1925. kapelu srušila.
I iste godine na Lovćenu izgradila "ljepšu i stariju". I za tu priliku dovozila kamen iz Venčaca, kod Topole...
To je, da ne dužim sa istorijom, samo dio razloga zbog kojih Mandićev poklon Vučeviću jeste prigodan za Vučevića i državu Srbiju...
Za Cetinje i Crnu Goru ne samo da nije prigodan, nego je i uvredljiv jer simbolizuje nasilno ukidanje Crne Gore, svrgavanje dinastije Petrović-Njegoš i ukidanje Crnogorske crkve koja je (i) pod Vladikom Radem bila autokefalna...
Toliko o najnovijem bratskom poklonu sa crvenom vrpcom...
* * *
Nedjelja, 12. januar - A sad da obnovimo gradivo o poklonu iz prošlog vijeka, čije je uručivanje tada praćeno hiljadama crnih ne vrpci nego marama...
I o obilježavanju 109. godišnjice Mojkovačke bitke.
- Crna Gora nema nikog bližeg od Srbije. To simboliše i ona 1916. kad su se zajedno crnogorska i srpska vojska borile protiv tadašnjeg okupatora - tako je (pro)cijenio Andrija Mandić.
I to bi se nekako moglo progutati da je u Mojkovac otišao kao predsjednik NSD-a, partije koja predstavlja dio Srba u Crnoj Gori.
Ako je njenom lideru i njegovim sljedbenicima Srbija stvarno najbliža, to je njihov problem.
Ali državi Crnoj Gori su, ne samo geografski, jednako blizu i ostali susjedi: Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Albanija i Kosovo.
I Mandić je, kao i svi ostali državni dužnosnici, dužan da tu istinu javno izgovara sve dok je predsjednik državnog parlamenta.
A što je istina o Mojkovačkoj bici, bolje od mene objasniće mu glavnokomandujući:
- Iako zalud, bitka je dobijena, spasili smo srpsku vojsku od propasti - tako je serdar Janko Vukotić rekao u posljednjoj poruci svojim junacima 10. januara 1916.
Nije tada bilo interneta, ali jesu se kuriri relativno brzo smjenjivali...
I do sjevera je stigao glas o katastrofi koju je više od 280 austrougarskih topova napravilo po Lovćenu i okolini...
Za to vrijeme, promrzla i izgladnjela crnogorska vojska kod Mojkovca uspjela je da oslobodi put za bjekstvo srpske vojske na jug.
I tek tada bila obaviještena da je Crna Gora izgubila Lovćen, Cetinje i - sebe...
I znam da mi sad Mandić i njegovi neće vjerovati...
Ali možda premijeru države koju smatraju bratskom hoće...
Evo kako on odgovara na pitanje zbog čega su Crnogorci izginuli na Mojkovcu:
- Zaštitili su povlačenje srpske vojske preko Crne Gore i Albanije i omogućili da se sačuva vojska Kraljevine Srbije!
A što bi bilo da nije bilo Mojkovačke bitke?
- Ne bi bilo ni Krfa, ni Solunskog fronta, ne bi bilo ni pobjede 1918. godine - tako je rekao Miloš Vučević.
I ne bi, saglasna sam po pitanju pobjednika, ali ne i poraženih.
Jer Austrougarska je presudne poraze pretrpjela na nekim većim frontovima i u žešćim bitkama...
Mojkovačka je omogućila da te 1918. bude poražena - Crna Gora...
* * *
Ponedjeljak, 13. januar - Da zbog skrivenih stranica istorije ta godina i vijek kasnije podstiče međunacionalne - blago rečeno - nesporazume između Srba i Crnogoraca, sasvim je očekivano.
Zbog odbijanja većinske Crne Gore da se suoči sa devedesetim, realno je bilo očekivati i raniji redovni govor mržnje i njegovu vanrednu eskalaciju nakon pada bivšeg režima...
Ali, da će ovakav karambol napraviti jednonacionalna i jednovjerska vlast u Budvi, e to je nadmašilo čak i očekivanja političkih protivnika, i na lokalnom i na državnom nivou.
Umalo se potukli Mikijelj i Jovanović.
Odbornici koalicije ZBB-a, DCG-a i PES-a izašli za govornicu i sprečavali održavanje sjednice parlamenta.
Simpatizeri pobjednika zauzeli salu i odbornička mjesta.
Glasači liste "Budva naš grad" upali u kabinet predsjednika opštine.
Talačka kriza, zarobljen dio odbornika.
Država treba da proglasi vanredno stanje u Budvi...
I to je samo dio naslova objavljenih samo dan-dva nakon dvodnevnog božićnog mirbožanja...
I ne bi to zaslužilo prostor u ovoj kolumni da nije jedne sitnice...
Zbog drastično pristojnije pobune u državnom parlamentu, Andrija Mandić poslanike uredno kažnjava.
U Budvi, ZBB toleriše nasilničko ponašanje svojih partijskih kadrova, i bivših i sadašnjih. PES, po navici, ne zna đe udara...
A Demokrate?
E, oni su, kao u stara dobra vremena kad ni o čemu spornom nijesu imali stav, opet odabrali poziciju posmatrača OEBS-a...
* * *
Utorak, 14. januar - I tek sad vidim kako sam bila optimista kad sam napisala da će Budvi, i to ne ako i kad nego prije proljeća, izbori doći glave...
I još se preispitivala, bojeći se da sam poranila s tim proljećem...
A bogobojažljive partije dosadašnje vlasti ne da nijesu izdržale do Božića, nego se nijesu mogle sastaviti ni u novembru...
Mjesecu koji ih je godinama držao u sabornom jedinstvu zbog bitke srpske vojske za oslobođenje Budve, koja se inače nikad nije dogodila...
Uh, skrenuh s teme, ali sad moram biti i nacio-senzitivna, nije taj grad oslobađala ni crnogorska vojska nego se austrougarska povukla zbog poraza na velikim frontovima...
Od vladajuće koalicije, Budvu nijesu mogli osloboditi ni nedavno završeni izbori... Četvrti za četiri godine, treći u posljednje dvije i drugi nakon šest mjeseci koje su pojeli pregovori o formiranju lokalne vlasti...
Nije to neka novost, ne bar za one koji su pratili predizborni dijalog nekad saborne braće. Koji počeo persiranjem a završen uvredama:
- Vaš otac je poslovni partner Sveta Marovića.
- Neka vide građani kako se ponaša ovaj ovdje. Bio mi je u kuću preko pedeset puta, da znate. I objedovao za mojim stolom. I sve je tada znao, i ko je moj otac...
- Objasnite vi onaj nelegalni objekat.
- Objasnite vi vaš stan, kad je tržišna cijena bila oko 2.000 eura za kvadrat a on ga je platio po 700.
- Vaš otac je bio pomoćnik direktora Vodovoda, a 19 godina nije dolazio na posao.
- Nemojte da kevćete!
- Nemojte vi o kevćanju!
I nijesu, prešli su na dijalog šakama...
* * *
Srijeda, 15. januar - Jesam i ja zviznula jako, ali od moje šake stradala je samo tipka na laptopu...
Je li ovo realno, ambasadorka Džudi Rajzing Rajnke pružila je punu podršku vršiocu dužnosti direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Ivici Janoviću.
Na osnovu čega?
Evo ne znam, može biti da ga je preporučila impresivna biografija:
Ivica Janović je, inače, završio Višu pomorsku školu u Kotoru.
Bio je pomorac i plovio brodovima kompanije MSC.
Privatni je preduzetnik bez dana staža u bezbjednosnom sektoru.
Brat je poslanika PES-a Tonćija Janovića.
Suprug je predsjednice Upravnog odbora Morskog dobra Zvezdane Barac-Janović.
Kum je šefa premijerovog kabineta Branka Krvavca.
Jes' da ne mislim ništa dobro o njihovoj spoljnoj politici, ali ovakvu blamažu od SAD-a stvarno nijesam očekivala...
Veću je, otkako pamtim, sebi priredila samo Crna Gora, izručenjem Do Kvona Vašingtonu...
Kamo sreće da je otet, bar bismo nastavili da uživamo u iluziji kako živimo u suverenoj, nezavisnoj i pravnoj državi...
Bonus video:
