S vremena na vrijeme, obično kakvim prigodnim danom, čitamo ankete o povjerenju u medije i društvene institucije. Toliko smo sviknuti na to da malo razmišljamo o samom povjerenju, dozvoljavamo sebi da ga uzimamo zdravo za gotovo, kao nešto podrazumijevajuće... A to nikada nije dobar modus, to je katkad put da se stvari izližu, da postanu neprepoznatljive. Od toliko učestalosti i prigodnosti postoji mogućnost da zaboravimo što je, u biti, povjerenje. Kako nas određuje, kako oblikuje naš odnos prema svijetu, što sve čini tu jednačinu? “Ja” kao onaj koji posmatra/ prosuđuje i ideja vjere u nešto, vjere u mogućnosti nečega o čemu govorimo.
Reklo bi se da živimo - vučje vrijeme, tako je u suštini otanjalo naše povjerenje i kada mislimo da ga posjedujemo, kada nam izgleda da je ono tu. Povjerenje u ljude se ne provjerava anketama, time se bavi umjetnost. A to bi trebalo da je najvažnije povjerenje, bar kada je riječ o onima oko nas.
Druga opasna mogućnost je da, među svim stvarima o kojima se izjašnjavate, zaboravite na sebe i koliko zaista povjerenja ste spremni pokloniti sebi samome. Od odgovora na to pitanje zavisi mnogo toga. I u vama i izvan vas. Uvijek je tako.
Povjerenje je starinski fenomen, kao jedrenjaci ili jednorozi... Moderne forme su ili nemoguće ili moguće samo kao karikatura. Danas je doba kad se stvari mjere drugim aršinima - povjerenje je ustupilo mjesto lajkovima, klikovima, pa i nekim eksplicitnijim formama golog interesa.
I zato je valjda i prirodno da najviše (klasičnog) povjerenja ide medijima koji se starinski uporno drže starinskih pravila o profesiji. Uprkos svemu.
Masovnost povjerenja u crkvu je fenomen svoje vrste, posebno u društvu koje se do prije tridesetak godina deklarisalo kao većinski ateističko. Zbilja, o čemu ljudi govore kada ističu povjerenje u SPC? U kolikoj mjeri je to način da se “kazne” druge institucije, budući da je i ta institucija kompromitovana djelovanjem svakakvih sveštenika, a koliko je neka vrsta “iskupljivanja” za ateističku prošlost?
Povjerenje u političare tradicionalno ima svoje mjesto u anketama. A ja ne znam kako imati povjerenje u one koji besramno huškaju na studente, na pobunjenu mladost.
Poslanica koja je podržala suludu konstrukciju Demokrata o Lazoviću kao inspiratoru ovih protesta pokazuje da sve manje predstavnika te vrste u CG zaslužuje povjerenje. Kao što je reakcija njenog partijskog druga M. Lakovića pokazala da i dalje postoje oni koji to zaslužuju.
Je li stvarno neko normalan vjeruje da se Zoran Lazović iz ćelije bavi organizacijom studentskih protesta. Da to kažete morate biti pomalo Ana Brnabić... (Da li kao gledalac TV izvještaja o protestima Lazović - ili Đukanović - ima svoj, ovakav ili onakav stav, to pitanje ne spada u ovu priču.)
Naporna je ta potreba da se uz pomoć te zloglasne mantre o vezi sa DPS kompromitruju ljudi i ideje. Pa kao dokaz navode da su vidjeli članove DPS-a na protestima. I ja sam vidio dva od osnivača PES-a među demonstrantima pa mi ne pada na pamet da kažem da PES stoji iza protesta. Moramo biti oprezniji sa iznošenjem stavova, ne smiju se baš tako olako izvoditi zaključci. Inače ćete završiti kao političar... U toj kategoriji visprenosti.
A tek povjerenje u policiju...
Policija koja ne samo da nije u stanju da zaštiti građane od masovnih ubica, već koja nije u stanju da djecu zaštiti od dječje bande! Ovo zvuči jezivo, ali je, bojim se sasvim tačno: tridesetak maskiranih klinaca sa šipkama - na potezu od Crvenog Krsta do Bloka Šest bili su nekoliko dana nerješiva enigma za našu dičnu policiju...
Dakle, priča o ostavkama ne da ima smisla, nego je - presudno važna.
Nakon svega, siguran sam da pobunjeni studenti zaslužuju mnogo više povjerenja od takve policije i ovakvih političara...
Bonus video:
