Kada sam stigao u Njemačku Helmut Kol je bio kancelar već desetu godinu. Njemačka se ujedinila, Jugoslavija raspala. Lako sam prešao granicu sa crvenim jugoslovenskim pasošem koji mi je garantovao tromjesečni turistički boravak. Ostao sam četvrt stoljeća. Najprije kao izbjeglica, zatim kao stranac sa stalnom boravišnom vizom i napokon kao njemački državljanin. Dovoljno dugo sam tu da iz iskustva spoznam kolika je istorijska težina Kolove pojave.
Bez sumnje, neko ko je 16 godina vladao ima svoje političke kvalitete. Neko ko je isposlovao mirno ujedinjenje Njemačke i njeno stabilno usidrenje u postojeću zajednicu evropskih naroda, nije bez istorijskih zasluga.
Za mene lično Helmut Kol će ostati čovjek koji je sprovodio politiku koja bi se mogla sažeti u rečenicu 'Brod je pun'.
Zanimljivo je da je ta krilatica nastala u Švajcarskoj u vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedan lokalni političar je iskoristio navalu evropskih izbjeglica, koji su u neutralnoj zemlji tražili spas pred podivljalim Trećim Rajhom, da kaže kako nema mjesta za sve.
Docnije nastaje knjiga jednog švajcarskog publiciste, potom i film. Tako da su svi u njemačkom govornom području s početka devedesetih odmah shvatili to što su im poručivali tadašnji ekstremni desničari Republikanci ali, indirektno, u brutalno vođenoj debati o ograničavanju prava na azil, i Kolovi demohrišćani. Stranci u ovakvim porukama nisu mogli prečuti suštinu - vi ste ovdje višak. A poruka domaćem stanovništvu - branimo vas od uljeza.
Samo, nezgodno bješe to da je Kol prilikom ponovnog ujedinjenja Njemačke obećao istočnim Nijemcima 'krajolike u procvatu'. A na mnogim mjestima se odvijala rasprodaja fabrika, nezaposlenost, frustracija.
Tako da su se u imaginaciji mlađih gubitnika na putu do rajskog vrta ispriječili azilantski domovi. Ekstremni desničari umiju navodni patriotizam preinačiti u isto nasilje. Početkom devedesetih u Njemačkoj su gorjele kuće u kojima su bili smješteni stranci, a u njima su gorjeli ljudi.
Doživio sam sve to tek kao morbidni medijski spektakl. U bavarskoj svakodnevici nije bilo takvih izgreda, jer je ulogu gusara koji slijepog putnika bocka sabljom u leđa dok ovaj balansira na dasci iznad halapljive vode, preuzela bavarska pokrajinska vlast. Južnjačka verzija demohrišćana - CSU - jeste ustvari odgovor na pitanje koliko desno može biti neka stranka, a da ne bude baš fašistička.
Ti krajnje desni demokrati su mi posredstvom Uprave za strance organizovali život. Ograničeno kretanje i „odgađanje protjerivanja“ u pasošu. Dali su mi radnu dozvolu kako im ne bih bio na teretu. Radio sam sve i svašta i nikada nisam uzeo ništa od njemačke države.
Da li je brod zaista bio pun?
Raspadom Sovjetskog Saveza naglo je porasla navala ljudi željnih bezbjednosti, slobode i konzumnog raja. Njemačka je odjednom imala cijelu Istočnu Njemačku koju je prvo trebalo ekonomski zbrinuti. Vlast je inače u zemlju puštala dvije vrste ljudi - one koji su zatražili azil ili utočište pred ratnim nasiljem i one koji su tvrdili da su porijeklom Nijemci. Najčešće su to bili Rusi sa maglovitom predstavom o njemačkim korijenima. Mada su i jedna i druga grupa bile dodatno opterećenje za socijalne sisteme, samo za prvu grupu ljudi, za one koji su u Njemačkoj tražili politički ili ekonomski spas, važila je prenatrpanost broda.
U takvoj pravnopolitičkoj fiksiranosti na etničko porijeklo, koja je prelivena u zakon još 1913. i ukinuta tek nakon dolaska crveno-zelene koalicije na vlast 1998, leži i odgovor na pitanje, kako je moguće da u suštini stabilna demokratija izrodi monstrume na desnom rubu.
Helmut Kol je, recimo, u povjerljivom razgovoru sa tadašnjom britanskom ikonom tvrde desnice, Margaret Tačer, još 1982. rekao da hoće da smanji broj Turaka u Njemačkoj za 50 odsto, ali da to još ne može javno da kaže. Kolov sin je docnije izabrao upravo Turkinju za ženu. Pa je umjesto redukovanja turske populacije kancelar dobio - tursku snajku. Protokol razgovora je objavljen tek poslije Kolovog odlaska sa vlasti.
Deset godina kasnije njemački kancelar je sebi mogao priuštiti da ne ode na sahrane stranaca koje su ubili neonacisti upotrijebivši omalovažavajući izraz „turizam saučešća“ za one koji su svojim prisustvom htjeli izraziti solidarnost sa žrtvama. Mene je tješilo to što Njemačka nikada nije bila samo Njemačka po mjeri Helmuta Kola.
Dakle, u prvoj polovini devedesetih Helmut Kol, veliki Evropljanin, i ja živjeli smo u potpuno različitim univerzumima. On za kormilom „prepunog broda“ , a ja u potpalublju gdje se sve velike teme obijaju o leđa nevoljnicima iz cijelog svijeta.
Namjerno ovdje neće biti rijeći o spoljnopolitičkom avanturizmu u politici prema Jugoslaviji, o tome da je priznavanje Slovenije i Hrvatske bez istovremene vojne garancije dovelo do apsurdne situacije da novopriznate zemlje vojno zavise od Francuza, Engleza i Amerikanaca, koji su, kao što smo vidjeli, Bosnu dugo prepustili njenoj sudbini, slijedeći neke svoje ciljeve, a ne mir na Balkanu. Nije riječ ni o koferima punim para koje je Helmut Kol kao predsjednik svoje stranke lično primao od anonimnih donatora i tajno ih preusmjeravao u stranačku blagajnu mimo postojećih zakona. Te teme bi me se ticale kao bivšeg građanina Jugoslavije ili potom kao njemačkog poreskog obveznika. Ne.
Ovdje je tek riječ o mom posljednjem pozdravu kapetanu broda na kojem sam ja, penjući se četvrt vijeka iz potpalublja do sigurne osmatračnice, začudo ostao i protiv kapetanove volje.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
