Možda to ovih dana nije popularno, ali slažem se sa Vasilijem Č. i Mišom L. Treba imati simpatije za studente, jer je goli život građana važniji od luksuznog života glavara. Ulica je ljekovita za glavare koji se uzohole i zanesu u šišanju stada. Spušta ih na zemlju i, što veli Mišo, daje doprinos demokratskom sazrijevanju naredne generacije donosilaca odluka.
Ali u pravu je i Milan K. kada veli da nije red podržavati proteste u komšiluku, a zgražavati se nad ovima u svome dvorištu. Jer i tamo i ovdje studenti i građani su prošarani opozicijom. Jedni traže promjene a drugi prečice do vlasti, ali svi šetaju i upozoravaju da sistem ne valja.
A prošle su četiri godine od kada se u Crnoj Gori posljednji put ozbiljno protestovalo zbog lošeg sistema. Najčešće zbog vjere i zastave, ali i zbog koverti, privatizovanih institucija i pokradenih izbora. Čak i zbog čempresa, hidroelektrana i računa za struju. Svaki put kada su glavari mislili da će birač trpjeti što ne može ni kamen i da će svaka socijalna rana proći kada se na nju privije zastava. I tako sve dok u Crnoj Gori nije konačno osvježilo, a biračima obećan ulazak u demokratski raj. U kome nema kraljeva, klanova, kumova i svojte.
Ali umjesto u vrtovima vladavine prava, crnogorski birači i dalje čame u političkom čistilištu gdje se kolektivno okajavaju grijesi bivše vlasti. Tu ti nije preporučljivo da pitaš gdje smo pogrešno skrenuli 30. avgusta, jer te mogu optužiti da si milonostalgičar. Njemu se nijesi žalio zbog armije kumova i partijskih drugova, ali sada vidiš svakog bratanića i snahu udomljene po dubini. Tihovao si dok je otac nacije privatizovao državu, ali sada graješ i ne daš novoj većini da se nauči vladanju. A kad savladaju osnove vladanja lako će i državu izvesti na pravinu.
Od nas se očekuje da budemo strpljivi dok se ne dođe do pravine.
Da gledamo Vesnu kako na ročištima mijenja komplete kao na modnoj pisti i ne tražimo majstora za vađenje trulih dasaka iz pravosuđa. Da čekamo kada će depresivcu iz Beograda zastariti kazna pa da se i zvanično vrati na pjenu od mora i pomiri Budvane. Pratićemo gdje skija penzionisani otac nacije, dok mu odlikovani tužioci traže onaj prvi milion kao ostatke Atlantide. Sudovi će cijepati Skaj optužnice kao đaci knjige, a klanovi će čekati raspust u najavi.
Dok čamimo u čistilištu, državni i lokalni parlamenti zabavljaće nas predstavama u kojima vlada zakon glasnijeg. Gdje se prijeti blokadama i zovu simpatizeri čim otanjaju većine. Da kukom i utokom brane narodnu volju i ponavljaju izbore dok birači ne popadaju s nogu. Mediji će kao fanzini pratiti glavare, a novinare će im slobodno prebijati i mrškati pred članovima porodice i kamerama. Civilni sektor će nastaviti da žonglira i strahovati od proročanstva Mića Đukanovića u kome Tramp isušuje močvaru a grantoprešci traže posao na državnim jaslama.
Male su šanse da će nas iz čistilišta izvesti predsjednik države koji mijenja agregatna stanja. Ledeni brijeg i državnik sa podrškom od 60 posto birača, poslije podgoričkih izbora postao je pahulja koja nam se topi pred očima. Bivši drugovi su mu oprostli što su ga tukli, a on je postao Filip sa Temua i predsjednik za telegrame, konferencije i praznične intervjue. Sve su manje nade i u premijera-cvrčka koji pred kamerama zbori kao vizionar, ali na zadnjem sjedištu službenog auta pjeva kao nacvrcani polumaturant. Dok on pjeva, Andrija misli, a hobotnica se reanimira i čeka priliku da nas vrati u pakao.
Pošto želim da omirišemo bar malo obećanog raja, predložio bih glavarima da batale pjesmu i promotivne spotove i malo zagriju stolicu. Kada već nijesu kadri da urede državu, za početak bi mogli da izaberu kakvu opštinu ili ministarstvo i počnu da uče kako se vodi sistem. Umjesto familije i kumova, sebi uz koljeno mogu postaviti kakvog iskusnog službenika koji još nije pobjegao kod privatnika ili u penziju. Da ih uči kako se grade institucije, a sa njima i država. Mogu i da podnesu poneku ostavku, priznaju grešku i u fotelju postave nekog znavenijeg. Spremnog da zasuče rukave umjesto što glumi kalimera i traži petu kolonu.
A bolje im je da počnu sa učenjem što prije, iako možda djeluje da vjerni narod, nacionalne i građanske manjine mogu da tihuju još bar dva-tri izborna ciklusa. Vjerovatno misle da će birači izbjegavati ulicu svaki put kada im pokažu da među demonstrantima ima i Milove političke đece. Da će građani dovijeka ćutati zbog straha od fanzinskog toplog zeca i da neće tražiti ostavke ako premijer obeća rekonstrukciju Vlade. Da će ti birači vjerovati čim obučeš uniformu ili zaroniš u krstionicu na crveno slovo.
Srećom, čak ni vjerni narod ne prašta baš svaki politički grijeh i umije da kaže dosta. Zato bi Vasilije, Mišo and Co. mogli da se prisjete 30. avgusta. Ili da pogledaju put Beograda.
Bonus video:
