Nauka je davno dokazala da polovina globalnog društvenog proizvoda zavisi od prirode. Zbog ove činjenice, čovjek je predodređen da živi i stvara u simbiozi sa prirodom („sve iz zemlje, sve u zemlju“). Međutim, suština ove poruke još nije prepoznata u Crnoj Gori? Ili bolje, život kod nas pluta u raljama između voluntarizma i savremene evropske i svjetske prakse!
Široka je i obimna lepeza prirodnih darova čovjeku. O ovoj temi u svijetu postoje tomovi stručnih i naučnih radova, koji su jedinstveni u tome da je život čovjeka predodređen da se odvija i izgrađuje u simbiozi sa prirodom. Otuda nepobitan stav nauke, nijedna država i društvo na svijetu ne mogu biti ekonomski stabilni na dugi rok, bez maksimalne iskorišćenosti prirodnih potencijala kojima raspolažu.
U ovom kratkom osvrtu, pažnju čitalaca zadržaću na pitanju kolika se kod nas pažnja poklanja korišćenu prirodnih resursa (darova) u proizvodnji hrane i seoskog - planinskog turizma, kao fenomena savremenog kulturnog i privredno ekonomskog razvoja.
Prošlost kao uzor ili prokletstvo?
Crna Gora je u razdoblju 1960–1989. imala dinamičan i uspješan razvoj u prehrambenoj industriji. Pri kraju tog razdoblja, Crna Gora je zadovoljavala svoje tržišne potrebe iz sopstvene produkcije hrane, sa oko 55–60 odsto (proizvodnja + izvoz). Rani prehrambeni proizvodi iz Crne Gore (Zeta), u pomenutom razdoblju, nalazili su svoje mjesto na tržnicama, Milana, Beča, Minhena, Frankfurta, Praga i Varšave, a o bivšem jugoslovenskom tržišnom prostoru da i ne govorimo. Pa, neka sada neko kaže da tada nijesmo bili dio evropskog tržišta?
Poljoprivredno zemljište davne 1989. godine korišćeno je 37 odsto. Nažalost, danas se ta brojka kreće na nivou od oko 6 odsto. U državama razvijene agrarne ekonomije procenat korišćenja poljoprivrednog zemljišta u proizvodne svrhe kreće se na nivou od 80 do 100 odsto. U nekim od tih država (pribaltičke zemlje) taj procenat nije dovoljan, pa guraju more prema pučini kako bi proširili svoj proizvodni potencijal za novu proizvodnju namijenjenu svjetskim tržištima.
U predtranzicionom periodu, Zakon o poljoprivrednom zemljištu štitio je ovaj neponovljivi resurs od raznih zloupotreba i devastacija na jednoj strani, a na drugoj je imao rješenje za meliorativnu problematiku – pretvaranje zemlje kao prirodnog supstrata u zemljište sposobno za visoko produktivnu proizvodnju hrane, pri čemu je tada Crna Gora raspolagala sa oko 7.000 hektara meliorisanog zemljišta, izgrađenog na evropskim principima. Potencijal za respekt i za mnogo veće države a kamoli za malu Crnu Goru. Nažalost, na početku tranzicionog perioda (1991–1992) ovo bogatstvo ponijela je mutna Marica.
Organizacija i upravljanje agrarnim sistemom tada su bili decentralizovani, a struka i nauka bili su dostojni svog zadatka.
Tako je Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede 1991. godine formiralo stručno naučni tim koji se prihvatio izrade Strateškog državnog projekta, pod imenom „Razvoj agrara u Crnoj Gori na osnovama tržišnog privređivanja“, tzv. „Zelena strategija“. Rješenja o kojima je riječ, počivala su kako na stručno naučnim saznanjima i praksi agrarno razvijenih država Evrope, tako i edafsko ekološkim i klimatskim specifičnostima poljoprivrednog prostora u Crnoj Gori i konačno, zahtjevima domaćeg i inostranog tržišta na kraći i duži rok.
Ovim činom crnogorska agrarna privreda je ušla s p r e m n a u složene tranzicione procese sa kojima se suočavala, pri čemu je društvena svojina otišla u istoriju, a privatno vlasništvo postalo nada za budućnost države i njenog naroda. Strateški dokument o kojem je riječ, Skupština Crne Gore konsenzusom je usvojila u novembru 1992. godine.
U prve dvije godine (1993–1994) učinjeni su krupni koraci u primjeni „Zelene strategije“ u praksi, i osjećali su se obrisi evropske prakse u privrednoj oblasti o kojoj je riječ.
Nažalost, sudbina projekta o kojem je riječ, bila je kratkog vijeka i tragična. Naime, početkom 1994. godine, agrarna vlast tog vremena, jednostranom odlukom uklonila je iz ž i v o t a „Zelenu strategiju“ bez obrazloženja tog čina, čime je zadat prvi i težak udarac ovoj privrednoj grani od kojeg se nije oporavila sve do današnjih dana.
Početkom aprila 2012. godine, prilikom revizije knjige „Trinaestojulski neimari“ u Privrednoj komori Crne Gore, akademik dr Radoje Pajović, istoričar, izjavio je: „Bilo je to Periklovo doba u razvoju crnogorske poljoprivrede, koje se neće uskoro ponoviti“!
Tranzicioni hod po mukama (1990–2023)
U osvrtu na tranziciono vrijeme od 1990. do 2023. godine, jedan crnogorski analitičar iz naznačene oblasti, ustvrdio je: „Tranziciono vrijeme u crnogorskoj agrarnoj privredi ne samo da je porazilo sve dobro što je izgrađeno u ranijem političkom i ekonomsko socijalnom sistemu CG i Jugoslavije, već o b e s m i s l i l o i neke temeljne vrijednosti i c i lj e v e, koji su tada uspostavljeni na evropskim osnovama u crnogorskom agrarnom sistemu, a odnosili su se na pretpostavke za ostvarivanje usvojenih ciljeva 'Zelenom strategijom' na kraći i duži rok“.
Čast izuzecima, rekao je tada pomenuti analitičar, „koji su smogli snage i znanja u tom veoma teškom razdoblju crnogorskog razvoja, poljoprivrede i ruralne privrede, ne samo da prežive već i da ostvare ozbiljne rezultate, u oblastima kao što su: vinogradarstvo i vinarstvo, proizvodnja mesa (Mesopromet Bijelo polje), proizvodnja meda, proizvodnja piva, proizvodnja maslinovog ulja, povrća i dr“).
Na drugoj strani, nezapamćeno demografsko pražnjenje sela u Crnoj Gori, u nešto kasnijem razdoblju, prouzrokovalo je ruralni egzodus (bježanje mladih ljudi sa sela) tako da danas na 75–80 odsto poljoprivrednog prostora u Crnoj Gori nema života ni ekonomije, na jednoj strani, a na drugoj, to vrijeme gurnulo je crnogorsku agrarnu privredu u n a z a d a k pa se ona danas nalazi na pretposljednjem ili posljednjem mjestu na rang listi agrarno razvijenih država Evrope.
Naredni krupan udarac tranzicionog vremena na crnogorsku poljoprivredu i ruralni razvoj predstavljalo je svojevrsno proćerivanje struke, nauke i obrazovanja iz agrarne privredne prakse Crne Gore (prevlast voluntarizma), što je dovelo do teških poremećaja kako na sektoru tekuće reprodukcije, tako i u oblastima tržišta, interne ekonomije i razvoja.
Nadalje, u toku tro i po decenije tranzicionog razdoblja zbrisana su sa lica zemlje raniji privredni subjekti, razvojne institucije i službe koji su bile okosnica razvojnih pregnuća u predtranzicionom razdoblju, pri čemu je nova tranziciona agrarna vlast krenula prsačke u razvoj ove vrlo složene privredne grane; „Zelena strategija“ postala je ne samo prošlost već i strašilo za ljude u ovoj privrednoj grani (događaji do 2010 godine; u to vrijeme ugašeno je oko 39 krupnih proizvodno tržišnih i razvojnih subjekata iz ranijeg agrarnog sistema) a da do danas nije izgrađena nova agrarna struktura kao supstitut ranijoj agrarnoj privrednoj strukturi, koju su očekivali Crna Gora i njen narod.
Čast onima koji su se u razdoblju 2010–2024, održali na tržištu, i pokazali da pošast koja je nastala do 2010. godine nije mogla da se desi njima!
Zbog toga i danas u narodu kruži krilatica: „Zlo rađenje, gotovo suđenje“!
Konačno, radi dorečenosti ove opskurne priče o agrarnoj privredi u Crnoj Gori u naznačenom tranzicionom razdoblju, danas Crna Gora podmiruje svoje tržišne potrebe u robama za ishranu stanovništva i turista iz sopstvene produkcije sa nekih 25–30 odsto (riječ je o procjeni, jer zvaničnih podataka nema), dok se izvoz kreće na nivou od 12–15 odsto.
Finansijska vrijednost robnog deficita Crne Gore u prehrambenim proizvodima u 2023. godini iznosila je više od jedne milijarde eura, pri čemu se stručno i naučno procjenjuje da se u Crnoj Gori može proizvoditi 70 odsto uvezenih roba.
Konačno, danas je i pticama jasno koliko su nas sopstvene zablude i neizučenost problema koštale na jednoj strani, a na drugoj, koliko je bila porazna n e s e l e k t i v n a primjena koncepta neoliberalne tržišne ekonomije u crnogorskoj agrarnoj privredi, koji su predstavljali „glogov kolac“ u leđa ovoj privrednoj grani. Nažalost, i danas tržišni neoliberali drže uporno do poruke: „Moćna tržišna ruka riješiće sve naše probleme i na zadovoljstvo svih“?! Nazdravlje!
Evropski put
Ovdje bi se čovjek mogao zapitati – čemu ova uzaludna priča, kada je manje-više sve odavno poznato, a da istaknuto, da ja znam, nikoga nije zabrinulo – a kamoli da je neko postavio pitanje što nam valja raditi kako bismo zaustavili tajfun retrogradnih procesa – tako da danas imamo dvije grupe strateški važnih i otvorenih pitanja:
Prvu grupu problema predstavljaju klimatske promjene, koje već odavno uzimaju danak u ovoj privrednoj oblasti. Pitanje je utoliko složenije, što je na klimatske promjene poljoprivredna proizvodnja daleko najranjivija privredna grana u odnosu na sve druge grane privrede. Nije mi poznato da se na ovom planu preduzimaju bilo kakve konkretne mjere u Crnoj Gori kojima bi se umanjile štete koje ovaj fenomen nosi sa sobom?
Na drugoj strani, neke napredne nordijske i druge zemlje istražile su ovaj fenomen, i ponudile svojim državama n o v i koncept ishrane ljudi, ukoliko klimatske promjene zbrišu konvencionalni način života u ishrani ljudi?
Drugu grupu problema predstavlja činjenica da se crnogorska poljoprivreda i ruralna privreda nalaze na svojevrsnoj r a s k r s n i c i između tradicionalnog i preživjelog zemljoradničkog i stočarskog vremena i novog doba, u kojem savremeni čovjek na selu i planini traži oazu mira, daleko od gradske vreve, i napornog gradskog života, i koji izlaz traži u vraćanju prirodi kojoj pripada. Konkretno, savremeni svjetski nomadi žele da posjete Crnu Goru, hoće da vide i dožive njenu ljepotu i kulturu i u njima uživaju. Međutim, Crna Gora nema ni turističkog proizvoda u ovoj oblasti (ili je prisutan u rudimentima), a o proizvodnji hrane da i ne govorimo. Proizvodnja o r g a n s k e hrane danas u Crnoj Gori svedena na 1,2 odsto godišnje prehrambene produkcije. I tu je kraj, naspram zvaničnih tvrdnji nekih državnih dužnosnika da „Crna Gora na putu prema Evropskoj uniji nema naročitih problema, osim nekih pitanja na sektorima fitosanitarne bezbjednosti hrane i zootehničkih problema u stočarstvu“. Daj Bože da je tako?!
Još od vremena kreiranja „Zelena strategije“ (1992) naučno je dokazano da Crna Gora u oblasti organske proizvodnje hrane treba da proizvodi samo dvije vrste hrane – ekskluzivnu i visoko kvalitetni prehrambeni proizvod, dok treće kategorije hrane u Crnoj Gori ne bi trebalo da postoji!
U našoj višedecenijskoj tranzicionoj praksi ova preporuka je trajala koliko i „mački muž“ na jednoj strani, a na drugoj niko ne spominje činjenicu da Crna Gora može da proizvede (kandiduje) 11 ekskluzivnih i 18 visoko kvalitetnih proizvoda, koji bi predstavljali kičmeni stub nove strategije agrarno turističkog razvoja na selu i planini, na čijim valjanim projektima bi počivali svi konkursi države i banaka, koji plediraju na podršci novom i savremenom kvalitetu ponude ovih dviju važnih i komplementarnih privrednih grana.
I konačno, naspram stanja koje imamo u pomenutim privrednim oblastima, crnogorska biotehnička i ekonomska nauka ć u t e, bez obzira na to što je riječ o dvije izuzetno važne privredne grane za ekonomsku stabilnost Crne Gore. Konkretno, nema kreativnih naučno stručnih tematskih rasprava, na jednoj strani, a na drugoj, nema odgovora na pitanje što nam valja činiti na evropskom putu, kako bismo pobjegli sa zadnje ili predzadnje pozicije na listi agrarno razvijenih zemalja Evrope?!
Bonus video:
