U Porajnju zimi umije da bude sivo na onaj beznadan način koji danima ne obećava ni radost ni utjehu. Ljudi između Kelna i Bona prinuđeni su da stvore svoje radosne povode. Fudbalske utakmice su dobro posjećene, iako je ovdašnji klub ispao u drugu ligu. Nesnošljiva gužva i tramvaji prepuni crveno-bijelih šalova govore subotom o tome da je domaće stanovništvo naviklo da pravi ulične žurke uprkos sivom poklopcu iznad sive vode. Ako nije karneval, onda je stadion. Ili demonstracije, svejedno.
I ja sam, kad boravim ovdje, pred vikend uvijek na oprezu. Ako bude padala ona sitna, dosadna kiša – snijeg je prava rijetkost – moraću i ja da smislim nešto protiv malodušnog zurenja u sivo nebo. Pošto vremenska prognoza nije davala previše razloga za nadu, počeo sam da tražim razlog da negdje odem.
Izložbe, koncerti, filmovi, književna zbivanja? Ništa od toga u rasponu od Diseldorfa do Koblenca nije u meni probudilo radoznalost. Sve dok nisam naišao na meni potpuno nepoznato ime – Kesi Marten. Nova mlada zvijezda klasične gitare stiže iz Francuske u Bon gdje će održati svoj prvi koncert. Odlučio sam da odem tamo – između Kelna i Bona je svega tridesetak kilometara.
GITARA I SJEĆANJA
Sjedim u tramvaju, očekuje me sat vremena truckanja do Bona. Ipak je linija broj 16 najpouzdaniji način putovanja uz Rajnu ka jugu, jer se njemačka željeznica nalazi u haosu sačinjenom od nedostatka osoblja, zapuštene infrastrukture, radova na pruzi i štrajkova. Imam dovoljno vremena da se posvetim sjećanjima na svoju prvu akustičnu gitaru. Bilo mi je 15 godina. Muzika me magično privlačila. Ali nisam imao nikoga u okolini, ko bi mi dao ključeve za ulaz u tu palatu od harmonija i melodija.
Prva gitara je bila jeftina, sa čeličnim žicama. Vježbao sam satima, danima, mjesecima. Drug iz gimnazije mi je u svesku zapisivao akorde. Prvi solo – Crni leptiri. Pomalo sam čitao note, nabavio sam notne zapise niza melodija. Poslije godinu dana mogao sam da odsviram pratnju za neke hitove. Poslije dvije godine uspio sam da savladam svoj prvi klasični komad. Romance Anónimo je bila melodija koju je svaki početnik na gitari uz nešto upornosti i truda mogao da odsvira i da tako sebe nagradi za žuljeve na jagodicama.
Mada su moji junaci bili brzoprsti gitaristi roka, prije svih Hendriks, u dugim popodnevima kod kuće svirao sam španske, ruske, meksičke melodije, starogradske melanholične pjesme pa i brza kola. Sve što je razgibavalo prste prijalo je i duši. Vjerovatno je talog sjećanja na ove trenutke, kada sam obraza priljubljenog uz tijelo gitare, satima pokušavao da oživim čudo muzike, zapravo olakšali odluku da nedjeljom po sumornom danu otputujem u Bon.
MUZEJSKI AUDITORIJUM
Umjetnički muzej Bon ima odličan koncertni auditorijum u podrumu. Tu se odvijaju Bonski majstorski koncerti klasične gitare. Otkako je zgrada berlinskog arhitekte Aksela Šultesa 1992. otvorena, to je jedna od najuglednijih adresa za savremenu umjetnost u Njemačkoj – u zemlji gdje je konkurencija velika.
Silazim stepenicama ka podzemnom nivou zgrade i na garderobi ostavljam rekvizite za zimski dan – jaknu, kišobran, šal. Ulazim u prostor koji od antičkih vremena nije promijenio oblik. Polukružni zagrljaj tribina spram kružnog podijuma. Mada sam došao desetak minuta ranije, ima dosta ljudi.
Iz prospekta koji sam dobio uz ulaznicu – 22 eura za njemačke prilike nije mnogo – saznajem detalje iz biografije mlade umjetnice. Ona je dijete ovog milenijuma, rođena je 2002. Već u petoj godini počinje da svira klasičnu gitaru, studirala je u Orleanu i Parizu. Na međunarodnim takmičenjima pobjeđuje od svoje jedanaeste godine. Gitara ju je odvela na daleka putovanja – od Argentine do Kine, od Tajlanda do Italije, od Poljske do Amerike. Ovo je njen prvi koncert u Njemačkoj.
Pred svaku kompoziciju umjetnica na engleskom sa blagim francuskim naglaskom otkriva poneki detalj o nastanku komada koji je izabrala, a kompozitore predstavlja kao naše savremenike, iako su neki od njih nekoliko vjekova mrtvi.
Karlos Sejšaš, sin orguljaša katedrale u Koimbri, koji je umro u Lisabonu 1742. sa samo 38 godina, ostavio je sonate koje sve do danas cijene klasični gitaristi. Mada je za kratkog života, prekinutog reumatskom groznicom, napisao oko 700 sonata, zemljotres koji je srušio Lisabon 1755. i požari koji su divljali danima progutali su većinu notnih zapisa. Jedne od 105 sonata koje su doprle do nas prihvatila se mlada umjetnica iz Francuske. Ona je oživjela baroknu razigranost struna na način koji puno obećava.
Kesi Marten je potom nastavila šetnju baroknom Evropom, odsviravši jednu kompoziciju engleskog majstora iz 17. vijeka Henrija Pursela. Putovanje potom vodi u Španiju. Dionisio Aguado nam je zavještao notni zapis za Tri briljantna ronda iz 1822, a jedan od njih je briljantno izvela Martenova.
U programu te večeri iskrsavale su perle gitarske klasike, među njima i jedna noćna pjesma Đulia Regondija, švajcarskog čuda od djeteta – imao je italijanskog oca, njemačku majku, odrastao je u Lionu, a živio u Londonu. Njegova biografija je zanimljiva skoro kao igra prstiju francuske umjetnice po žicama, dok svira jedan njegov nokturno.
Ono što je Regondi radio u 19. vijeku – istražujući mogućnosti gitare – činio je u 20, vijeku najveći španski kompozitor svoje generacije Hoakin Rodrigo. Naravno, slušao sam, kao većina ljudi, makar kao muzičku pozadinu reklame, lajtmotiv iz njegovog Koncerta za Aranhuez, komponovanog u Parizu 1939. a prvi put izvedenog u Barseloni godinu dana ranije.
Vrtovi Kraljevske palate u Aranhuezu iz davnih vremena naslikani zvukovima. Francuskinja je odsvirala manje poznati komad, ali sam se i u njemu s uživanjem izgubio. Dok sam slušao gitarske bravure počelo je da se uspostavlja stanje svijesti blisko meditativnom transu. Zatvorio sam oči, a zvuci su mi kao iglicama u akupunkturi, oslobađali duh svake banalnosti, doslovno sam osjećao blagodet harmonija koje rastu iznad svakodnevice i uvode nas u nepoznate unutrašnje lavirinte boja i primisli. Nisam jedini bio osjetljiv na ovu magiju. Aplauz je bio jači nego inače.
Najzahtjevniji komad te večeri potpisao je italijanski kompozitor Mario Kastelnuovo-Tedesko. I njegova biografija je nomadska. Rođen je 1895 u Firenci, od 1939. je živio u Sjedinjenim Državama, gdje je umro na Beverli Hilsu 1968. Sonata op. 77 imala je furiozni završetak koji se odgovarajuće zove – Presto Furioso.
ŠANSONA I GITARA
Praline su ostavljene za kraj. Te večeri sam čuo kao na klasičnoj gitari zvuči Amor fati, melanholična kompozicija savremenog francuskog muzičara Matjasa Duplesija, koja me asocijativno odvela Ničeovom pitanju – kako zavoljeti sopstvenu kob, ljubiti usud?
Ali mlada Francuskinja vrlo dobro zna da njemačka publika ove vrste sigurno kod kuće ima nosače zvuka sa francuskim šansonama, koje su, pored vina i sireva najveći francuski izvozni hit. Šarl Aznavur nam je ostavio pjesmu La Boheme za sva vremena. Ali ja sam oduvijek mnogo više uživao u gospodskoj interpretaciji Dragana Stojnića.
Ove večeri tu je romantičnu boemsku priču iz Pariza gitarom neodoljivo ispričala Kesi Marten. Nije čudo što joj publika aplauzom i povicima „bravo“ nije dala da ode sa bine.
Morala je više puta da se vraća pred publiku. Onda je odsvirala još jednu francusku šansonu na klasičan način. Tako se njen nastup pretvorio u pravi trijumf.
U tramvaju koji me vozi kroz noć razmišljam o gitari. Njeno ime putuje hiljadama godina sa istoka. U Perziji je bio poznat instrument čahartar – u prevodu to znači četiri strune. Grci su se mnogo vjekova prije Hrista okupljali oko aeda – pjesnika – koji su na nastupima kitarodijama svoje pjesme pjevali uz kitare – instrumente koji su sparili strune i drvo. Arapi su posvojili umijeće pravljenja instrumenata koje su zatekli u rasponu od Perzije do Grčke, a sa sobom su, osvajajući Španiju, ponijeli ime koje je već zvučalo kao – gitara. Mavari su poslije nekoliko vjekova otišli iz Španije, ali je tamo ostala gitara koja će poslije osvojiti svijet.
U krilu ove francuske djevojke gitara je postala pravo praznično čudo. Sjetim se da sam svoju prvu gitaru, poprilično izlizanih pragova, prije skoro pola vijeka poklonio drugu iz romskog naselja. On nije umio da čita note, ali je iz moje gitare znao da izmami bolji zvuk. Čuo sam da je umro negdje u Berlinu kao izbjeglica. I njemu bi se svidjelo to šta je Kesi Marten uradila od jedne sive januarske nedjelje u Njemačkoj.
Bonus video:
