”O da mi je očima viđeti Crna Gora izgub da namiri, tad bi mi se upravo činilo, da mi svijetli kruna Lazareva e sletio Miloš, među Srbe”, (Njegoš, ”Gorski vijenac”)
Ove riječi o Lazaru i Milošu, izgovara književni lik - vladika Danilo Petrović. Njegoš mu ih je pripisao onom stvaralačkom slobodom, kojom, recimo, Platon u svojim spisima oživljava Sokratove riječi. Nijesu se neposredno susreli kao antički filosofi, ali su, u svakom smislu, "sa istog mjesta". A tu, nije riječ samo o literarnoj (šekspirovskoj) fikciji, već o umjetničkom, znalačkom prenošenju određenih uvjerenja (stavova). Kult kosovskih junaka, Njegoš je nasiljedio od Svetog Petra Cetinjskog (koji izdašno pjeva o Lazarevom junaštvu i Vukovoj izdaji), a ovaj opet od svojih prethodnika.
Kao što se može vidjeti, pominjanje srpskih vitezova i kosovskih vojnika, na sred Cetinja i Crne Gore, nije izgovoreno u kontekstu straha od "srpske okupacije" (ovo je napomena upućena nekim mlađim čitaocima, koji su, moguće, indoktrinirani novom NATO-ideologijom i "modernim shvatanjima" Njegoša), nego - naprotiv - u kontekstu motivacije da konačno nastupi oslobođenje Crne Gore! Obilić pokreće Crnogorce na slobodu! Tako to vidi Njegoš.
Ako su nekome potrebna tumačenja i ozbiljne hermeneutičke rasprave povodom navodne Njegoševe ”genocidnosti” ili ”islamofobije”, mislim da su zato njegovi slobodoljubivi motivi i nadahnuće neupitni:
”Al su mišca, i ime crnogorsko, uskrsnuli s kosovske grobnice đe Obilić, nad sjenima vlada” (Njegoš, opet).
Postoje izvori koji svjedoče kako i onaj istorijski vladika Danilo veliča kosovske junake, samo što je to Njegoš - kao i mnogo toga drugog - ljepše rekao. Lakše se pamti. A pamćenje je mnogo važno. Mada, živimo u vremenu kada izgleda ”ne treba” pamtiti ni Danila, ni Njegoša. Jer to pamćenje nije u skladu sa ”zvaničnom državnom politikom”.
Ovaj Vidovdan u Crnoj Gori dočekujemo lijepom obljetnicom: 170. godišnjicom dva velika događaja iz crnogorske istorije - štampanja "Gorskog vijenca" i ustanovljenja "Obilića medalje" kao najvišeg odličja za najhrabrije naše pretke. Prvu ”Obilića medalju” dobio je junak Novica Cerović, a potom su se sve naše kuće dičile brojem tih medalja i okolnostima kako i zašto su dobijene. A "Gorski vijenac" je crnogorska "Ilijada", sa Obilićem kao Ahilom, koji neustrašivo stoji na poprištu…
Međutim, kada danas pogledate Crnu Goru bez ćirilice (kojom je napisan "Gorski vijenac"), bez trobojke kralja Nikole, bez srpskog jezika (koga su đaci učili kao svoj maternji u školama Kraljevine CG)… djeluje kao da je prošlo 1700, a ne 170 godina. Kao da mi, savremeni Crnogorci, ama baš nikakve veze ne smijemo imati sa našim precima! Naime, ne bi bilo teško shvatiti da se spoljnopolitiča smjernica Crne Gore okrenula od onog Nikolinog hitanja prema "Miloševom grobu" ka nekim mirnijim, umjerenijim vizijama balkanskih integracija. Ali kojim riječima ”pohvaliti” ove unutrašnje hirurške zahvate na biću naše države?
Sto sedamdesetu godišnjicu "Gorskog vijenca" dočekujemo sa jezivom činjenicom da je Vuk Karadžić, na njegovom Cetinju - ostao bez ulice sa svojim imenom.
Sto sedamdesetu godišnjicu "Obilića medalje" dočekujemo sa planom cetinjske gradske uprave da izbriše ime - Obilića poljane!!!
Nedavno se pjesnik Matija Bećković, oglasio dosjetkom da je Crnoj Gori, na početku 21. vijeka ostalo još samo to da - promjeni pol! Pomislih kako književnik pretjeruje, ali evo vidim da ovdašnja vlast, vrši i tu "operaciju". I to bez anestezije. Neko hoće, da od ONE Crne Gore (majke naše), na silu kreira OVAJ "Montenegro" - koji će utoliko biti "svoj" i "dostojanstven", ukoliko blage veze neće imati sa onim što je nekada (ikada) prije bio….
Autor je v.d. rektora cetinjske Bogoslovije
Bonus video:
