U Bensbergu sam ušao u autobus za Bergiš Gladbah. Sjedio sam na prednjem sjedištu, iza vozača, bolje bi bilo da napišem iza vozačice, jer je za volanom bila dama. Sunčevi zraci su se poigravali na licima sa bilborda – vozim se njemačkom unutrašnjošću usred predizborne kampanje. Put vodi nizbrdicom ka gradu. Na jednoj od stanica prepoznajem fabričke kapije firme Kriger, koja se sedamdesetih nametnula svijetu svojim instant napicima, a ove je gore list.
KAMENA ŠINDRA
Skoro sve kuće pored puta su dvospratnice pokrivene mrkom šindrom. Krovna šindra od argilošista – tamnog kamena koji se lako uzdužno cijepa – sve do danas je čest izbor ljudi koji pokrivaju kuće. U vrijeme građevinskog buma, prije Prvog svjetskog rata, to je na zapadu Njemačke, gdje ovog materijala ima u izobilju, bio gotovo jedini način pokrivanja novoizgrađenih kuća. U pobrđu nisu tako napravljeni samo krovovi, već ponekad i cijela pročelja.
Zapravo se vozimo kroz Bergišes land – Beršku zemlju, koja svoje ime duguje Vojvodstvu Berg. Poslije viševjekovnog postojanja likvidirano je nakon pada Napoleona 1815. Ali su tu teritoriju i narod i geografi i dalje zvali Bergišes land. Tako i grad smješten na desetak kilometara istočno od Rajne, s ponosom ističe ime Bergiš Gladbah.
BRDSKI POLOŽENI POTOK
Izlazim iz autobusa u samom centru. Pješačka zona je na nekoliko koraka od autobuskog stajališta. Da stranac slučajno ne bi zaboravio gdje se nalazi, na početku ulice istaknuto je stilizovano ime varoši.
Godine 1853. je varoš od 5 000 duša dobila status grada pod imenom Gladbah. Deset godina kasnije pruski vladari su učinili obaveznim dijelom imena i riječ Bergiš, jer je postojao još jedan Gladbah – Menhengladbah. Ljubitelji fudbala i kladionica odmah će prepoznati grad u kojem igra Borusija iz Menhengladbaha. Ali šta zapravo znači Gladbah?
„Glad“ je u dijalektu nazvanom „plat“ ono što je u njemačkom „gelegt“ – položen. Brdski potok (bah) koji se u dolini pretvarao u močvaru još je u srednjem vijeku položen u drugo, iskopano korito prema Rajni – pa je Gladbah zapravo „položeni potok“. Ukroćena vodena snaga pogodovala je gradnji vodenica. To je bilo prvo privredno čudo u kraju.
Godine 1895. gradski statističari su zabilježili da se broj stanovnika toko četiri decenije udvostručio. Poslije Drugog svjetskog rata je porastao na 40 000, a poslije još četiri decenije premašio je broj od 100 000.
LAVRENTIJE IZ GLADBAHA
Oko 44 odsto građana su katolici, 21 odsto protestanti, ostali nisu povezani ni sa jednom od crkava ili spadaju u manje vjerske zajednice.
U centru je katolička crkva posvećena rimskom svecu koji je umro kao hrišćanski mučenik u 3. vijeku nove ere. Srpska pravoslavna crkva ga slavi kao Svetog Lavrentija, za hrvatske katolike je on Sveti Lovro, dok ovdje, u Bergiš Gladbahu Laurentius. Brojne crkve u Njemačkoj su nazvane po njemu jer je njemački kralj Oton I Veliki na dan Svetog Arhiđakona Lavrentija, 10. avgusta 955. pobijedio Mađare na Leškom polju.
Lavrentiju posvećena crkva se smjestila ispod gradskog brijega, nasred glavnog trga. Hronike kažu da je tu bila bogomolja još u 13. vijeku. Ovu crkvu su gradili od 1845. do 1907. Neoromanična bazilika je upravo renovirana.
Tog sam prepodneva jedini posjetilac. Primjećujem vizantijske stilske elemente. Biblija na pultu pored ulaza otvorena je na Jevanđelju po Luki, na mjestu kada čovjek po imenu Simeon u Jerusalimu uzima bebu Isusa na ruke i kaže da Gospod može da ga otpusti iz života: „Jer vidješe oči moje Spasenje tvoje, koje si ugotovio pred licem sviju naroda“.
Razmišljam o Simeonu izlazeći iz crkve. On je zaista jedinstvena pojava. Ko još može da kaže za sebe da je držao u naručju svog Boga – dok je Gospod bio beba.
VIJEĆNICA I SMOKVA
Na glavnom trgu koji nosi ime po prvom poslijeratnom kancelaru Zapadne Njemačke Konradu Adenaueru, nalazi se još jedna građevina koja dominira prostorom. To je Vijećnica. Završena je 1906. Glavna zgrada je napravljena u njemačkom renesansnom stilu, a dva krila u domaćem stilu sa bondručkim spratovima.
Iza Vijećnice, uz zid lijevog krila otkrivam drvo smokve. Iznenadim se kao da sam vidio vanzemaljca. Ova smokva mora da je nešto posebno, jer je pored nje istaknuta tabla sa pjesmom koja slavi smokvino drvo u ovom brdovitom kraju.
Najljepša zgrada na trgu se zove Lav od Berga. Naravno, taj lav je iz vojvodskog grba.
Najprije je sredinom 19. vijeka tu nastala gostionica, početkom prošlog vijeka dograđena je i pretvorena u prvu vijećnicu, a poslije toga u „Građansku kuću“, sa kulturnim sadržajima.
Osam decenija kasnije dograđen je moderan dio za pozorište. Zanimljivo je da je ovu crvenu građevinu projektovao Gotfrid Beme, isti onaj ahenski arhitekta koji je u Bensbergu spojio stare kamene zidine zamka sa betonom nove vijećnice – pa su tu građevinu žitelji nazvali „majmunska stena“. U Gladbahu je nova građevina nalijepljena za staru s većim smislom za harmoniju.
Na ulazu u taj dio kompleksa vidim karnevalsko društvo, pa se sjetim da se nalazim blizu Rajne koja je istinska kičma njemačkog karnevalskog identiteta. I ovim ljudima su njihovo kostimiranje i “zasijedanja” karnevalskih udruženja očito izuzetno važni.
STARI ČAROBNJAK
Sjećam se da sam baš na ovom mjestu bio prije dvije decenije krajem ljeta. Na trgu su bile tezge, stigao sam slučajno na pijačni dan. Odnekud iskrsavaju slike velikih bundeva koje je prodavao neki seljak. Ko zna da li je još živ.
Nešto dalje, u pješačkoj zoni, nailazim na skulpturu ispod koje piše da je u bronzi predstavljen „Vještac Kebes“. Docnije sam saznao da je riječ o Jakobu Altenratu. U lokalnom dijalektu se to ime pretvara u Kebes. Ali „vještac“? Na vašarima je nastupao kao mađioničar, pa je tako zaslužio nadimak.
Jakob je rođen šezdesetih godina 19. vijeka u Bensbergu. Život je proveo u Gladbahu kao trgovac otpadom i starudijama svih vrsta. Ali je najpoznatiji bio po pomalo neotesanom ponašanju i oštrom jeziku. Ljudi su ga voljeli.
On je još za života postao gradska legenda. Napravio je svoj muzej u kojem je izložio uglavnom bezvrijedne predmete, tvrdeći da se radi o spartanskim mačevima, Muhamedovoj burmutnici, lobanji vuka koji je pojeo Crvenkapicu. Vještac Kebes je sa čarobnjačkom vještinom od starog pravio novo, pletući neodoljive priče oko predmeta inače osuđenih na zaborav.
PRIČA O PAPIRU
Bergiš Gladbah je stotinama godina koristio vodenice za proizvodnju papira. U vrijeme industrijalizacije, početkom 19. vijeka, diseldorfski pravnik Johen Vilhelm Canders čija je žena bila iz Gladbaha, odlučio je da osnuje fabriku papira. Ona će u narednih vijek i po postati nerazdvojni dio uspješne gradske priče.
Njegov najstariji sin Karl Rihard je putovao po gradovima koji su imali velike fabrike papira – od Beča do Hamburga. Obišao je pogone u Belgiji i Holandiji. Preuzeo je posao nakon očeve smrti i do kraja 19. vijeka zajedno sa majkom Marijom napravio moćno preduzeće.
Sedamdesetih godina 19. vijeka izgrađena je Vila Canders koju je od fabrike dijelio samo park. Trospratna građevina u stilu francuske renesanse, sa dva markantna rizalita, zaista je bila reprezentativna – statusni simbol moćne porodice. Poslije smrti udovice posljednjeg vlasnika, vilu je 1932. preuzeo grad. Služila je najprije gradskim institucijama, renovirali su je i pretvorili u umjetnički muzej 1980.
Povezanost grada sa papirom do danas se očituje u tome što je u njemu još uvijek sedište nekoliko značajnih izdavačkih kuća. Ali i jedan bronzini kip pred vilom.
Vajar Verner Francen napravio je Skulpturu 1982, četiri vijeka od početka proizvodnje papira u ovom kraju. Svako ko zna ponešto o istoriji proizvodnje papira shvatiće umjetnikovu poruku: majstor izvlači kalup sa sitom iz bureta da bi od sloja vlakana napravio list papira. Mada su Kinezi kao pronalazači papira koristili koru duda ili bambus, u Evropi su sirovine bile stare krpe od pamuka i lana.
TAMNA STRANA
Većina mjesta na svijetu ima i svoju tamnu stranu. To znaju svi koji su gledali kultnu seriju Tvin Piks. Iz idile sto đavola vire. Samo što turistički vodiči baš i ne vole tu tamnu stranu. Na primjer, okupljenim ljudima koji su prevalili hiljade kilometara da se dive jedinstvenom mostu u Rondi, nerado se priča da su za vrijeme građanskog rata u Španiji sa tog mosta bacali protivnike u ambis. U Evropi je iza svakog ćoška po jedna takva priča.
Bergiš Gladbah nije izuzetak. Ko hoće, može da otkrije malu tablu u centru, koja je postavljena juna 2023. Posvećena je žrtvi desničarskog nasilja Patriši Rajt. Februara 1996. Patriša je na željezničkoj stanici u Hagenu nosila bedž sa antifašističkom porukom – Nacisti napolje! Prišao joj je Tomas Lemke, ekstremni desničar i poznati siledžija. Pravio se da je ljevičar i u razgovoru saznao adresu u Gladbahu gdje je živjela Patriša. Posjetio ju je, silovao i ubio – na obdukciji je izbrojan 91 ubod nožem. Lemke je usmrtio još dva čovjeka prije nego što je uhvaćen i osuđen na doživotni zatvor.
Patriša je dobila spomen-ploču u svom gradu. Mogao bi se navesti i “Slučaj Bergiš Gladbah”: na osnovu racije u gradu podignuta je optužnica protiv 80 ljudi širom Njemačke za seksualno zlostavljanje djece.
Pitanje je samo da li smo, kada čujemo ove antiturističke fakte, u stanju da razdvojimo monstrume od većine normalnih ljudi u gradu, dok šetamo njegovim ulicama, kao ja sada. Ili će nas proganjati pitanje da li se iza idiličnih fasada, kao svugdje na svijetu, krije nečiji lični pakao.
Idem polako prema željezničkoj stanici. Pored jedne fontane poređane su bronzane figure lokalnih slikara, pisaca, pjesnika. Tu je i jedan spomenik seljanki, kao znak da ovdašnji ljudi znaju ko ih hrani. Nedaleko su i dvije bronzane ovce.
Njima sam se, ni sam ne znam zašto, obradovao. Lokalne novine su prije nekoliko godina dobijale pisma bijesnih građana, jer su ovce bile uklonjene zbog gradilišta ispred nove banke u pješačkoj zoni. Djelo koje je stvorila umjetnica Hajde Doberkau, zvala se „Seljanka sa ovcama”. Seljanka je ostala dokona. Banka je poslije završetka radova morala da vrati ovce na postolje od kamena. Tako je priča o ljubavi ovdašnjih građana prema pastirici i njenim ovcama ipak imala srećan kraj.
Bonus video:
