Previše počasti ne dolikuje (niti je potrebno) onome ko počast zaista zaslužuje. To je osnovni paradoks, kvaka 22 sa ovakvim političkim igrokazima.
U našoj političkoj praksi očito se ideja o smjenjivosti predsjednika (partije, države, kluba, udruženja) najteže prima. Pa je kao neki simbolički hibrid nađeno rješenje sa pseudo-titulom - počasnog predsjednika... Ne znači ništa, ali zvuči. Eto, da se čovjek i dalje osjeća kao kakav takav “predsjednik”. Navika je čudo. Očito da takva titula olako postaje dio identiteta, pa je u neku ruku ovo dobrotvorni rad. Istovremeno, partija postaje talac nečijeg ega, ali to je drugi sloj ove (poučne) priče.
Poneko bi mogao pomisliti da se ovdje počast olako izgovara i daruje. Da li je tako?
Uostalom, koliko počasti je dovoljno? Što je prava mjera? Kako naći pravi odgovor na ova pitanja?
Kad sam, ima tome petnaestak godina kritikovao Đukanovića i njegove djelatne modele, stariji pisac iz Beograda, naklonjen i Crnoj Gori i ovom kritičaru, iskreno mi je zamjerio - zašto ga napadaš kada je on zaslužan za ovo i ono... Odgovorio sam da ga ne napadam zbog dobrih stvari koje je uradio, već zbog onih loših, ali, moj prijatelj je inistirao - da on zaslužuje neku vrstu “poštede”. OK, pitao sam - do kada i koliko? Kako se zavređuje u politici ta vrsta poštede? Na koncu, ono najvažnije - može li takva pošteda donijeti što dobro društvu o kome se govori? Sumnjam.
Kao što nikada nisam razumio potrebu da se referendumska pobjeda vezuje isključivo za jednu ličnost, konkretno za Đukanovića. Nešto što je ostvareno u jasnoj (čak jedinstveno restriktivnoj) demokratskoj proceduri, po svaku cijenu vezivati za jednog političara krajnje je stupidno, ali i nezdravo za društvo i za samu ideju demokratije. Posebno je to opasno kada je riječ o političarima koji su skloni iskušenjima vlasti i pohlepe.
Naravno, u pozadini takve “počasti” bila je potreba da se konstruisanjem kulta ličnosti izbriše sve ono što se dešavalo prije uključenja njegove partije u taj politički voz, a što je bilo presudno važno za jedan istorijski proces i njegov ishod. Govorim o vremenu, valja napomenuti, kada je Đukanović bio - na drugoj strani. Pa je neko smatrao da iz “počasti” njemu to vrijeme treba prekriti - neviđelicom.
Pitanja počasti nisu jednostavna ni za neuporedivo delikatnije narode od nas, Crnogoraca. Kod nas su i počasti ponekad isuviše bukvalne. Kao i osporavanja. Kao da sve mora isključivo do kraja, bez ostatka...
Možda sve to ima veze sa sviješću koju precizno ilustruje jedna druga istorijska epizoda - ona počast koju je sva Crna Gora davala kralju Nikoli dok je bio na vlasti, dok je bio “voljeni gospodar”, očas se, za gotovo polovinu Crne Gore, pretvorila u sramnu pjesmu - Kralj Nikola ukra vola, pa ga ćera preko mora... Bojim se da je ova pričica najpouzdanija slika jednog mentaliteta i doživljaja “počasti” u takvoj svijesti. Tako da se ja, kada je o Crnogorcima riječ, nipošto ne bih previše oslanjao na “počasti”.
U antičkom svijetu odbijanje počasti bilo je najveći dokaz da ste počasti vrijedni. Danas je to vjerovatno teško i zamisliti.
U modereno doba totalitarističko iskustvo oblikovalo je najeksplicitniju filozofiju počasti. Izvjesno i najmanipulativniju. Pisac ovoga teksta je odrastao u državi koja je imala doživotnog predsjednika. I, izuzev Peđe Matvejevića, niko se nije pobunio, rekao - ljudi, ne može tako, to je brukanje, to je opasno ignorisanje i sprdanje i sa biologijom i sa demokratijom...
Čudi me da neko nije predložio da Đukanović bude - doživotni šef partije. Ili možda nije bilo potrebno da se predloži, a da tako bude?
Kao i u svemu, pitanje mjere je presudno.
A Crnogorci, mjera i počast teško mogu u istu rečenicu.
Bonus video:
