Veliki Pipo, čuveni dugogodišnji i neprikosnoveni voditelj Sanrema 1992. godine učinio je nešto što se pamti, s debelim razlogom se pamti. Radnici željezare iz Taranta su protestovali, željeli su da se njihov glas čuje, protivili su se gašenju njihove fabrike i gubitku poslova.
Pipo Baudo ih je uveo u salu, uživo u program, i dao im je riječ. Rekao je “Izvolite, recite Italiji šta imate. Sanremo je i vaš.” Te riječi se pamte, jer je to bio veliki gest, ustupanje prava običnim ljudima da kažu što misle. Sanremo je bio toliko veliki, da su ga radnici iskoristili kao megafon za svoja prava. I čula ih je cijela Italija!
Program je nastavljen. Pjevalo se i dalje, ali moć direktnog prenosa i festivala pokazala je još jedno svojstvo, pokazalo se kao oglasna tabla, važno sredstvo komunikacije.
Ove godine, u program se uključio Papa. Govorio je o značaju muzike kao univerzalnog jezika koji dopire do srca mnogih, muzike kao sredstva za postizanje mira. Muzika poziva na zajedništvo, a govorio je o svojoj majci koja mu je prenijela ideju o značaju opere i muzike.
Sanremo ima oscilacija, a u posljednjih nekoliko godina postaje ozbiljan i uticajan šou. Koga interesuje retrospektiva, može da pogleda dokumentarac o festivalu “Sanremo je Sanremo”. Iz decenije u deceniju priča se o promjeni žanrova, mode, uticaju politike na muziku i muzike na politiku, o harmoniji i popularnosti.
Ali Sanremo nije samo dio italijanske kulture i identiteta. Primarno je italijanski, ali zapljusnuo je i ovu stranu Jadrana taj talas uticaja. Katkad je spasonosno djelovao RAI na ljude u Crnoj Gori. U vrijeme kad je sa televizije grmjela mržnja i kič, RAI je bio svjetionik sklada, mode, sporta, muzike i dobrih fora. Velika većina voditelja igrala je i ulogu stand up komičara, i to dobro. Igraju i danas.
Bilo je i kod nas pokušaja da se pokrene nešto slično, makar u tragovima da liči na Sanremo. Pjesma Mediterana i Sunčane skale, to su naši pokušaji, a možda i naši dometi. Imala su ta dva festivala medijsku pažnju, imali su i neke regionalne zvijezde, ali festival i šou uvijek su prava slika stanja u društvu. Velik je to mehanizam, koji zavisi od svakog pojedinca, muzičara, producenata, rekvizitera, tonaca, voditelja, urednika, scenografa i kreativnog direktora.
Bilo bi dobro reprizirati te festivale. Nije tu sve bilo za bacanje. Bilo je i komičnih detalja, suludih scena, ali i kvaliteta koji nije imao gdje drugo da se čuje. Na festivalu Pjesma Mediterana u Budvi Milan Mladenović i EKV odsvirali su pjesmu Anestezija 24. avgusta 1994. godine. Bio je to možda i posljednji njihov nastup i koncert. Milan Mladenović preminuo je 5. novembra 1994. godine u 36 godini života.
Sanremo je možda najviše od svih država uticao na Jugoslaviju. Bio je poput prozora u svijet veselja, Mediterana i potpune slobode. Neko će reći to je prosječan festival bez velikih imena, da je premali da bi bio toliko popularan, da je slava prenaduvana, da je sve paravan i kulise. Ali sve i da je tako, to je festival, prelijepa bajka koja se ponavlja i uvijek je zanimljiva.
Ove godine, jedan muzičar zabavljač, potpuno slobodnog duha, Jovanotti, hodao je ulicom u odijelu zlatne boje, pratila ga je kamera u stopu dok je pjevao svoj čuveni hit “L’ombelico del mondo”, a duž cijelih ulica raspoređeni ljudi bubnjevima su pozdravljali njega i svirali njegov hit. Spektakl! I to je Sanremo, L’ombelico del mondo, kao pupak svijeta, dok traje, oko njega sve se vrti. I treba. Jer Sanremo je Sanremo.
Bonus video:
