Perestrojka

„Počni sa onim što je istinito, a ne što je prihvatljivo.“ Franc Kafka

Politički naivni su oni koji vjeruju da će NATO blagonaklono gledati na smjenu diktatorskog režima u Crnoj Gori. To uvjerenje bi možda bilo validno prije nekih tridesetak godina, dok je NATO još nominalno važio za odbrambeni savez koji potencira demokratiju, socio-ekonomsku stabilnost, nepromjenljivost granica i vladavinu prava. U međuvremenu, vidjeli smo suviše bombi, krvi i razorenih država da bi sanjali o NATO emancipaciji i ekspanziji demokratskih vrijednosti.

Današnji NATO zanimaju teritorije i resursi, globalna dominacija svijetom i u tom svom novom osvajačkom pohodu teži nadasve da osigura bezupitnu kooperativnost nacija i država. Ovom, dakle, agresivnom globalizmu nije uopšte važan demokratski, već podanički kapacitet nosilaca vlasti, posebno u novoprimljenim zemljama tzv. istočnog bloka koje niko ozbiljan ne doživljava kao suverene članice alijanse, već najviše kao protektorate ili kolonije zapadnih centara moći.

Zašto instalirati novu vazalnu vlast, dakle trošiti vrijeme i resurse na dodatne ucjene i pritiske, ako na čelnim pozicijama već imate krajnje korumpirane vazale koji čak javno čuškanje i šamaranje veličaju kao sopstveni marketing i promociju?

A tu je i paronoidno, bajkovito - tolkinovski lansirana propaganda zapadnih službi o tzv. ruskoj ili, šire, istočnoj prijetnji kojoj se maleni crnogorski Hobiti na vlasti odlučno suprotstavljaju. Možete li zamisliti Mila kao Froda, a Milivoja (Katnića) kao Pipina Tuka kako se uz pomoć Gandalfa (Bebe Popovića) hrabro oslobađaju „ruskog prstena.“ Negdje u Mordoru. U „plamenom jezeru.“ Između Srbije i Albanije...

Dodatan problem je što ovu krivotvorenu hobitsku bajku prećutno podržava dio opozicije, NVO sektora i medijskih poslenika u Crnoj Gori. Jer im zapadni bajkopisac još nije odobrio da je problematizuju. Jer su svoj „građanski“ angažman i kriticizam redukovali do granica koje im iscrtavaju strani mentori.

Kako, dakle, u tim uslovima govoriti o smjenjivosti vlasti, o suverenitetu države i građanina, o zaštiti državnih interesa? Paradoksalno, oni koji su najodaniji poslušnici stranih država i rade u interesu tih država, istovremeno su najglasniji u optužbi drugih za izdaju nacionalnih interesa. U takvom, hegelovski rečeno, izokrenutom svijetu „ratnici za mir“ proglašavaju ratnim zločincima one koje su sami slali u pogibiju, lopovi okrivljuju čestite ljude za krađu, iščezava linija između saveznika i protivnika, patriota i izdajnika. Ali, dok se kod Hegela „izokretanjem“ dospijeva do istinske biti i suštine, naše izokretanje nas vodi u totalnu bezvrijednost i golo ništa.

Kako, dakle, u našem ništavnom neistorijskom vremenu, jer „istorija svijeta je napredovanje svijesti o slobodi“ (Hegel), inicirati dešavanje istorije i postati slobodan? Protestima? Bojkotom? Opozicionim jedinstvom?

U priči o Kiklopu, Homer u „Odiseji“ opisuje planetarnu pohlepu, glad i moć gdje „razložno“ čudovište očekuje da Odisej i njegovi drugovi spremno prihvate činjenicu da će redom, jedan po jedan, biti pojedeni. Kiklop zapravo od svojih budućih žrtava zahtijeva da razumiju razloge za to što slijedi, štaviše da u tom po njemu logičnom i neumitnom toku događaja budu u datim okolnostima zahvalni i srećni što se trenutno ne nalaze u njegovim čeljustima, već će na red doći kasnije. Dobar dio Odisejevih drugova zaista krotko prihvata takvu logiku, nadajući se da će na kraju ipak naći utočište, barem u Kiklopovom toplom izmetu.

Da bismo se izbavili od tiranije, moramo se najprije riješiti ove zarobljene, učmale svijesti, neosjetljive na tolike signale nastupajuće propasti. Treba ustati u odbranu onih koji će danas biti pojedeni, jer sjutra će doći naš red. Treba odbaciti logiku nametnutog poretka stvari.

Milov režim je dovršio svoju lažnu državnu perestrojku (prestrojavanje) - od Istoka na Zapad, stvarajući neku vrstu sistemskog čudovišta, jedan komunističko-kapitalistički hibrid koji nas, svojom endemskom korupcijom i pljačkom, uz demokratski iluzionizam i tobožnje slobodne izbore, proždire i ubjeđuje u nemogućnost promjena.

Crna Gora nikad nije bila ropskija nego što je danas. Bez trunke suvereniteta.

Da bismo se kao Odisej vratili kući, svom istorijskom biću, neophodno je dovesti do djelatne spoznaje jednostavnu istinu, koju su izvrsno poznavali naši preci, da nam niko sa strane neće darovati slobodu, niti nam je „odobriti“, ako se sami za nju ne izborimo. Demokratija nije dato, već zadato stanje koje neprestano treba zadobijati. To podrazumijeva odbacivanje međusobnih predrasuda, suštinsko opoziciono jedinstvo i kontinuiranu zajedničku akciju koja će uvjeriti globalne moćnike da smo zreli za tranziciju iz predpolitičkog u političko društvo, iz tiranije u demokratiju.

Neophodno je, pri tom, od ropske poslušnosti i bespogovornog izvršavanja zapovijesti doći do pozicije sagovornika i partnera važnih međunarodnih adresa, dakle vratiti izgubljeni međunarodni ugled koji smo nekad junaštvom sticali.

Jer, svjetski poretci se mijenjanju. Stoga je važno na vrijeme uočiti promjene, steći uvažavanje i držati do sebe. Kako ne bi, prepušteni Milovoj perestrojci, kao puki poslušnici bez suvereniteta, krotko završili u ostacima nečijeg varenja.

Autor je funkcioner Demokratske narodne partije