Nekoliko nedjelja prije saveznih izbora (23. februara) u Njemačkoj dogodio se politički potres. Glavna opoziciona partija u zemlji - desnocentristička Hrišćansko-demokratska unija (CDU) - prvi put se oslonila na podršku krajnje desničarske partije Alternativa za Njemačku (AfD) za donošenje odluke u nacionalnom parlamentu.
Lider CDU Fridrih Merc, koji se odavno smatra glavnim kandidatom za kancelarsku poziciju, pravda ovaj potez neuspjehom drugih partija da se pozabave problemom migracije. Iako donijeta odluka nema konkretan sadržaj, probijen je prvi zid u zaštiti demokratskih političkih partija od krajnje desnice. Njemačka više ne može sebe nazivati jednom od posljednjih velikih demokratskih zemalja u Evropi u kojoj krajnja desnica nije "normalizovana".
Ali šta zapravo znači normalizacija i zašto je treba kritikovati? Prije svega, normalizacija nije isto što i prihvatanje u mejnstrim. Normalizacija predstavlja racionalno opravdanje kršenja postojećih normi (u ovom slučaju, norme da se ne sarađuje s krajnje desničarskim partijama koje ugrožavaju demokratiju). S druge strane, ono što je "mejnstrim" uvijek je relativno. Kao i u slučaju koncepta političkog centra, ne postoji objektivni sadržaj - to je jednostavno oznaka za ono što je široko prihvaćeno i podržano.
Shodno tome, ulazak u koaliciju s krajnje desničarskom partijom ili oslanjanje na njenu podršku za donošenje zakona predstavljaju oblike normalizacije, dok je kopiranje retorike krajnje desnice primjer "mejnstriminga". Da bi se teme krajnje desnice učinile mejnstrimom, dovoljno je skrenuti pažnju na njih i govoriti o njima na način koji odgovara ekstremnoj desnici. Sociolozi odavno upozoravaju da dominacija omiljenih tema krajnje desnice u predizbornoj kampanji obično donosi dobre rezultate upravo tim partijama.
Demokratski političari ne vole da izgledaju kao cinični oportunisti, pa obično nastoje da opravdaju normalizaciju. Jedan od načina je jednostavno tvrditi da sve norme i dalje važe i da se nije dogodilo njihovo kršenje. Ovu strategiju odabrao je F. Merc, naglašavajući da mu je cilj smanjenje podrške AfD-u. Ovaj argument, međutim, nije ubjedljiv. Političke stranke često kasnije formiraju koalicije, a razlike u njihovim programima ne znače nužno da nikada neće sarađivati.
Drugi način opravdavanja normalizacije jeste proglašavanje norme nevažećom. Decenijama se Italijanski socijalistički pokret (MSI), koji je gajio nostalgiju za vremenima Musolinija i fašizma, smatrao politički neprihvatljivim. Poput komunista, MSI nije bio dio "ustavnog luka" (arco costituzionale) koji su činile stranke koje su podržale demokratski ustav poslijeratne Italije. Onda se, međutim, pojavio Silvio Berluskoni - pionir normalizacije - koji je antifašistički konsenzus nazivao ili zastarjelim ili zavjerom krajnje ljevice protiv desnice. Njegova stranka je 1994. godine formirala koaliciju sa MSI-jem.
Još jedan način normalizacije je zadržati normu ali tvrditi da ona nije primjenjiva na određenu stranku ili da je manje važna od drugih političkih imperativa. Sjetimo se trenutne premijerke Italije Đorđe Meloni, koja je svoju političku karijeru započela u omladinskim organizacijama MSI-ja. Za mnoge političare - kako u Italiji, tako i izvan nje - njena stranka Braća Italije (Fratelli d'Italia), koja je direktni nasljednik MSI-ja, postala je sasvim prihvatljiv partner. Čak i oni koji se još uvijek dvoume oko saradnje s najekstremnijom desničarskom vladom u Italiji od Drugog svjetskog rata, mogu se pozvati na važnije probleme (poput potrebe za jedinstvom u podršci Ukrajini) kako bi opravdali partnerstvo.
Slična logika primjenjuje se i na Austriju. Desnocentristička Narodna stranke Austrije (OVP) isprva je isključivala saradnju s Herbertom Kiklom, liderom krajnje desničarske Slobodarske partije Austrije (FPO). Ipak, nakon neuspješnih pregovora s lijevim centrom, OVP je otpočela razgovore s Kiklovom partijom - pod izgovorom odgovornog upravljanja državom. Ti pregovori su propali, ali dok su trajali, OVP je slala signal Austrijancima da je Kikl sasvim prihvatljiva opcija (a taj signal će, bez sumnje, pomoći FPO-u na predstojećim izborima). Razumno je pretpostaviti da su mnogi austrijski birači na posljednjim izborima glasali za OVP jer im je ta partija obećala da neće normalizovati krajnju desnicu. Ostaje neizvjesno da li će joj ponovo vjerovati nakon ovako očigledne izdaje.
Još zlokobnija situacija nastaje kada krajnja desnica faktički diktira politiku, a njeni lideri ne zauzimaju visoke pozicije, pa samim tim ne snose odgovornost. Na primjer, u Švedskoj se aktuelna manjinska vlada oslanja na podršku krajnje desničarskih Švedskih demokrata; u Francuskoj vlada takođe nema većinu - ona opstaje zahvaljujući Nacionalnoj skupštini Marin le Pen; a u Holandiji vlada uključuje krajnje desničare, ali njihov lider, Gert Vilders (koji potpuno kontroliše svoju stranku, budući da je njen jedini zvanični član), ostaje u pozadini.
Normalizaciju je lakše uočiti nego mejnstriming. Ipak, da bi bila priznata kao problem, potrebno je društvo koje će to smatra važnim, kao i istaknute ličnosti koje će zbog kršenja normi izazvati skandale a ne normalizovati ih. Birači se orijentišu na elitne figure. Ako jedan od vodećih političara počne normalno da se odnosi prema određenoj stranci, društvo će pratiti njegov primjer. Kao što se ispostavilo, ovaj primjer prate ne samo pristalice stranke političara koji je započeo proces normalizacije već i građani cjelokupne zemlje. Čim se normalizacija dogodi, gotovo je nemoguće poništiti je.
Značenje "mejnstriminga" je nešto drugačije, jer političari i dalje određuju na koje teme će se fokusirati i kako će ih interpretirati. Već je vrijeme da shvate da nekritičko kopiranje stavova krajnje desnice (često je u pitanju slabo prikriveno podsticanje mržnje) - nije samo nemoralno. To je gubitnička strategija uoči izbora.
Autor je profesor na Univerzitetu Prinston
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
