Koliko puta godišnje neko iz Pljevalja ili Berana ode do primorja da uživa, a ne da radi? Imaju li naši ljudi uopšte pristup našim najljepšim plažama? Kameno. Teško. Ako naši ljudi ne mogu na naše plaže, da li su onda “naše”?
Ima li plaža vlasnika? Može li plaža nekome da pripada? Bilo je kod nas primjera da se nazovu Kraljeva ili Kraljičina, ali evo, nakon toliko godina, da li i dalje pripadaju njima? Ne. Ostao je samo naziv.
Plaža pripada sama sebi i ljudima koji slobodno mogu da dođu u njima da uživaju. Ali da plaže ne prisvajaju. Izgradilo je more plaže u sadejstvu sa kopnom i te plaže su najljepše. Najružnije su one koje je čovjek pokušao da napravi.
Zato plaža nema vlasnika, može da ima samo korisnika. Ništa drugo.
Baš zato, kad postavljamo pitanje, nije pravilno pitati se “Čije su plaže?”, daleko je bolje pitati “Čije su naše plaže?” jer u pitanju je i odgovor.
Neko u plaži vidi uživanje i odmor, neko vidi ljepotu i inspiraciju, a neki vide samo profit, čistu kintu. Otuda i surova podjela na one koji plaže svojataju i one koji bi plaže da prisvajaju. Najgore će da prođu oni koji bi u njima da uživaju.
Ako za tren zanemarimo koliko je ko uzeo od plaža, red je da se pitamo i što je ko dao našim plažama? Koliko je doprinio ko očuvanju, promociji i čuvenju?
Neki su plažama znali da se dive i poklone. Na primjer, izdanje Jadranske straže iz 1927. godine, knjiga pod nazivom “Naše plaže na Jadranu”, autor je Miloš Crnjanski. Sve su to sjajni eseji o plažama, a ima i tekstova o crnogorskim plažama. Nijedan tekst nije vremenom izgubio na značaju. Naprotiv.
Svaka plaža je čista ljepota, sija zasluženo!
Kako je Živko Nikolić ovjekovječio Adu Bojanu? Kako je isto mjesto u filmu Mi nismo anđeli predstavio Srđan Dragojević? Majstorski, za sva vremena.
Kako je predstavljena Crna Gora u spotu Bajagine pjesme Montenegro? Estetski savršeno. A kakve danas pravimo reklame i promovišemo plaže i ljepote Crne Gore? Slabo i preslabo, uprkos naprednoj tehnologiji. Jer, fali nam ideja!
Neko je nekad pisao knjigu, neko snimao spotove, a danas se samo oko njih prepiremo. Na državnoj televiziji, uz žestoku galamu krčme se plaže. One nisu ljepota, one su prilika.
Koja će kome da pripadne. Ko će da meće suncobrane i ležaljke, ko će da izbači zvučnik i frižider za sladolede. Da se ne lažemo, u tome je poenta, plaže su prilika i ništa više. Prvenstvo korišćenja, ko će da baci šapu prvi. Jer, argumenti su kao kiša oko Kragujevca, kruženje oko suštine.
U svemu plaže trpe, jer nisu sređene kako treba, nisu otvorene dovoljno, nije im posvećeno dovoljno pažnje a sva je prilika da se u buduće ništa drastično neće promijeniti. Zato što se gleda samo isplativost, a u ljepota je u drugom planu.
Otuda i galama oko plaža, jer argumenti za prisvajanje su suvišni, i kod jednih i kod drugih.
Niko ne radi volonterski, niko ne ulaže bez interesa, niko se ne interesuje bez povoda. Plaže su plijen. Surova je to igra jer je mnogo novca u igri. Kad se sve završi, valja ih preimenovati. Da svaka plaža ponese ime onoga ko je stvarno dobio. Da se ne lažemo da i do sad nisu bile nečije, a da će i u buduće biti tako. Zvučna imena koja nameću plažama po svaku cijenu su samo maska, to su imena firmi iz nužde. Treba plaže zvati po imenima onih koji su uspjeli ili će uspjeti da se za njih “izboksuju”. Jer to se i radi, fajt je pa ko što ponese. I da, plaže nisu naše, ako se iko to više pita. Nisu.
Bonus video:
