Zaista se ne da Andriji Mandiću. Čak i kad pokuša da se predstavi kao čovjek a ne kao šoven. Otišao je da posjeti možda najupečatljiviji memorijalni centar na svijetu, izraelski Jad Vašem, ali je onda ispalo da je odabrao pogrešan datum. Čime je potvrdio da je lakše od čovjeka napraviti šovena nego obrnuto. Naime, 27. februara Andrija Mandić je trebalo da bude u Crnoj Gori, a ne u Izraelu. U Štrpcima, a ne u Jad Vašemu. Očekivalo se od lidera stranke koja drži do tradicionalnih vrijednosti, a važni istorijski datumi su onda dio toga, da u pola dana i u pola noći zna zašto je 27. februar jedan od najtužnijih dana u crnogorskoj povijesti. Podjednako i srpskoj. Kada se mora biti kod kuće kako bi se prikladno obilježio taj strašni dan kada je 19 žigosanih imenom i prezimenom izvučeno iz voza Bar - Beograd i odvedeno u smrt.
Kao što čitav civilizovani svijet takođe obilježava 27. ali januar - međunarodni dan sjećanja na sve žrtve holokausta, u spomen kojih je podignut i Jad Vašem. Ujedinjene nacije su simbolično odabrale 27. januar jer se on veže za oslobođenje zloglasnog Aušvica.
Jozef Mengele je bio ljekar po profesiji. Kao i Radovan Karadžić. Struka mu je pomogla da osmisli najzloglasniji od svih nacističkih logora smrti, Aušvic-Birkenau. Iza Karadžića je ostala Srebrenica, mnogo manji broj žrtava, drugačiji vid likvidacije, što ne mijenja suštinu. I jedno i drugo stratište je ušlo u istorijske udžbenike i presude međunarodnih sudova pod definicijom - genocid. Mengele je baš zbog monstruoznosti konclogora dobio nadimak “Anđeo smrti”. Ta “strukovna” paralela, ali i sličnost po zločinu, uticala je da zapadni mediji Karadžića opisuju kao “balkanskog Mengelea”, a Mladića kao “kasapina”. Njihovo državno čedo, Republiku Srpsku, Mandić i Knežević brane ovih dana.
Da je Andrija Mandić, prije odlaska u Tel Aviv i obilaska Jad Vašema, pokazao promjenu u ponašanju, da je smogao snage za iskrenu ogradu glede lika i djela Karadžića i Mladića, i da je preko usana nekako prevalio ime zločina - genocid u Srebrenici, onda bismo njegove riječi iz Izraela doživjeli kao izraz duboke promjene, kao čovjekoljublje, a ne kao cinizam. Jer ispada - kako se neko čije pristalice i dan-danas uzvikuju “Nož, žica, Srebrenica”, ili u čijoj delegaciji figurira osoba MK (nije Milan Knežević) koja pjeva “leleču Turci, kukaju bule”, može doživljavati ozbiljno i kredibilno kada u Jad Vašemu žali “zbog nedužnih žrtava kojima je oduzeto pravo na život”, samo zato što ih je “ideologija zla procijenila nepoželjnim”...
A što ćemo sa onima iz stanice Štrpci?! Koje je Mandić i ove godine, 32. put zaredom, zaboravio. Iako ih nije bilo milion već 19, zločin je zločin. Zna to i sam Mandić. Ali još bolje zna i da bi odlazak u Štrpce, ili upis u memorijalnu knjigu koja ne postoji, ili govor tim povodom na Pobrežju, pored spomen-obilježja žrtvama zločina za koje malo ko od Mandićevih uopšte zna, ili želi da zna, kada bi bilo šta od toga uradio, Mandić bi morao da se odrekne svojih glasača, time i partije, odnosno vlasti i privilegija. Jer bi u tom izričaju povodom 27. februara morao da se distancira od svojih političkih otaca, Mila, Momira i Pavla, koji su prećutali zločin, morao bi negdje da u negativnom kontekstu pomene političku braću Karadžića i Mladića, koji su inspirisali i organizovali zločin, na kraju, valjalo bi da navede i bezimene ubice, presuđene, na čelu sa nekim Lukićem, koji su prepoznati kao izvršioci zločina. Razapet između toga da ostane političar, utemeljen na tradicionalnim vrijednostima, čiji su dio, vidimo, i Štrpci i Srebrenica, i Vukovar i Dubrovnik, i Sarajevo i Priština, i izazova da se kao Vili Brant u Varšavi vine u čovjekoljublje i viteštvo i odrekne zločina i zločinaca, Mandić je naravno odabrao ovo prvo. Jer mu je to i bliže i lakše.
I to bih mu ostavio kao pravo na lični izbor da se, i to baš na dan zločina u Štrpcima, kao uvoda u srebrenički genocid, nije pojavio u Jad Vašemu i tamo ostavio zapis o “zlokobnoj ideologiji zla” koja je sve one “procijenjene nepoželjnima” gurnula “u pakao na zemlji”. Misleći na Aušvic, Treblinku, Mauthauzen, Jasenovac, i oholo preskačući Omarsku, Trnovo, Prijedor, Manjaču, Potočare…
Daleko je, dakle, Andrija Mandić od Toma Buzova. E to je čovjek. Pitao je Karadžićeve crnokošuljaše zašto su zaustavili voz, tog 27. februara 1993. u Štrpcima, onda zašto izvode pojedine “nepoželjne” putnike, da bi, kada je sve bilo uzalud, uspio da jednog sedamnaestogodišnjeg mladića, Bošnjaka, sakrije u vozu tako što je on umjesto njega otišao na strelište. Penzionisani oficir JNA Tomo Buzov očito je znao ono što spiker crnogorskog parlamenta i posjetitelj Jad Vašema nikad neće shvatiti - da je svaki zločin isti, da nema velikih i malih genocida, posebno ne samo njihovih, da među zločinima i zločincima ima i naših, i da je svaki zločin gnusno djelo ljudske vrste.
Priča se tako svodi na politiku i politikantstvo. Mandić i njegov beogradski guru Vučić doživljavaju Netanjahua kao brata. Po korupciji i autokratiji. Iz istih razloga se sa njim grlio i Đukanović. I onda ispadne zgodna prilika da se manipuliše žrtvama najužasnijih zločina, pa se stradanje Jevreja i Srba u Drugom svjetskom ratu svako malo razvlači preko usana ili papira dok se, s druge strane, ignorišu, a time i ponižavaju, žrtve zločina koje su počinili “naši”. Koje je takođe jedna “zla ideologija žigosala kao nepoželjne”, i gurnula ih “u pakao na zemlji”. Mislim na Bošnjake iz Bosne i Hercegovine. Ili na Palestince iz Gaze.
Ako je i od Mandića, mnogo je. Ili, znamo za jadac, vojvodo. Svi, ili skoro svi, izuzimajući BS i Ibrahimovića. Oni čekaju da im Spajić objasni.
Bonus video:
