Ima preko deset godina kako crnogorska porodica iz Berlina pomaže rad narodnih kuhinja Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko-nikšićke Srpske pravoslavne crkve. Ta pomoć traje bez prestanka cijelu deceniju, i bez razlike u odnosu na različite potrebe i obime rada četiri narodne kuhinje koje Crkva vodi u Bijelom Polju, Beranama, Podgorici i na Cetinju. Riječ je o ljudima čije davno porijeklo vodi iz okoline Cetinja, a koji danas žive i rade u Berlinu. Bog im je dao dosta dobra, i oni ga dijele na sve strane drugima, nemoćnima i siromašnima. Pored pomenute pomoći narodnim kuhinjama, oni pomažu i druge adrese, humanitarne projekte slične ovima, na teritoriji cijele Crne Gore, ne praveći razliku između socijalnih statusa, etničkih ili vjerskih pripadnosti, regionalnih područja (mjesta stanovanja) onih kojima se pomoć šalje.
Mene veže lično poznanstvo sa ovom porodicom čiji domaćin i drugi članovi žele da ostanu anonimni za širu javnost, ali s obzirom na to da "Crna Gora jes malena" brojnim građanima naše otadžbine imena ovih ljudi nijesu nepoznata. Dobar dio ih lično poznaje ili je čulo za njih pobliže, zahvaljujući njihovom trudu i interesovanju da pomognu potrebite, ali i urođenoj crnogorskoj druželjubivosti i gostoprimstvu prema onima koji su im bliski po ljudskom osnovu. U tim okolnostima, bliže sam se upoznao sa njihovim emocijama prema otadžbini i djedovini, sa njihovom željom da se ovdje živi bolje, da se društvo emancipuje, da su okolnosti društvenog života naprednije i više nalik uređenim evropskim društvima. Crnogorska porodica iz Berlina voli sve što je vezano za crnogorsku prošlost, za identitet naroda koji ovdje živi, ali je u mnogo većoj mjeri zainteresovana za perspektivu i budućnost ljudi u našoj zemlji.
A da to nijesu samo neke ideje i emotivni ideali, pokazuje i činjenica da oni pomažu humanitarni rad Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, uprkos tome što se mnogi svojski trude da pridjeve "srpski" i "crnogorski" danas suprotstave do isključivosti. Samo zbog toga ističem podatak kojim bi inače bilo nepristojno mahati, jer spada u nečiju intimu, i pravo na slobodno određenje: njihovo i moje nacionalno određenje, imenovanje maternjeg jezika, pa i doživljaj vjere i crkvenog života - razlikuju se. I opet, to nam ne smeta da budemo dugogodišnji prijatelji. Da ne živimo u ludom vremenu aktiviranih najviših stepena međusobne mržnje i nepodnošljivosti, prethodna rečenica bi bila gotovo pa neumjesna, a ovako liči na epizodu iz naučno-fantastičnog filma. Za mene i moje poznanike, ipak više fantastičnog, nego naučnog.
Oko mnogih pogleda na crnogorsko društvo imamo različite poglede, i one su bile naročito vidljive tokom proteklih turbulentnih 6-7 godina najnovije istorije, ali u jednom smo saglasni: podjele i razlike ostavimo iza sebe, ako mislimo da gradimo pravednije i funkcionalnije društvo za život. Crna Gora ne može da podnese nacionalna trvenja pod krovom jedne familije i jednog bratstva, kao ni prevodioce unutar jednog istog jezika kojim govorimo tako da se odlično razumijemo. Za razliku od deklaracija, proklamacija, poglavlja, političkih programa i koalicija, pojavu "crnogorske porodice iz Berlina" karakteriše geslo da se radi odmah i sada - bez odlaganja; momentalno - bez obzira na razlike i okolnosti. I tako smo došli u situaciju da novčana sredstva ovih ljudi iz inostranstva, među ugrožene ljude širom Crne Gore, u obliku materijalne pomoći (pa često i jednokratne, bespovratne pomoći oko liječenja) dijelimo mi sveštenici i vjernici, kojima je, i inače, u opisu posla i u idealima vjere, ulazak u domove onih na koje su mnogi (ponekad i najbliži) zaboravili.
Moje poznanstvo i prijateljstvo sa familijom iz Berlina, ni na koji način ne utiče na poslovičnost i transparentnost ovog poduhvata. Naime, od početka naše saradnje na humanitarnom projektu, obje strane rade administrativno precizno: u svakom trenutku upravama narodne kuhinje je poznato na koliko sredstava mogu da računaju u narednoj godini (a ta sredstva nijesu mala, bolje reći ti iznosi su ono najviše što neko pojedinačno daje za rad kuhinja), kao što i ljudi u Berlinu znaju kako se i koliko ta sredstva troše u sva četiri pomenuta grada gdje crkvene kuhinje rade. I pored svega navedenog, čovjekoljubivi trudovi ove porodice se ne završavaju na pomoći Crkvi - jer oni pomažu i drugim humanitarnim adresama. Niti narodne kuhinje Mitropolije crnogorsko-primorske i Eparhije budimljansko- nikšićke, rade isključivo od pomoći koja dolazi iz Berlina - jer ima dosta i drugih donatora njihovog rada. Prostor za uključenje drugih - Bogu hvala; nevolje u koje stalno upadamo - nažalost; pozivaju nas da se na ovakve primjere ugledamo i da sjutrašnji dan obojimo novom nadom.
Jedna od definicija pokajanja, u nekom duhovnom smislu, glasi da je ono u suštini više stvar budućnosti nego prošlosti. Tako bih, nekako, definisao i pomirenje, bratimljenje, prelazak preko nesporazuma i podjela. Što je bilo - bilo je, nego da vidimo šta ćemo sjutra? Hoćemo li naše podjele ostaviti u amanet potomcima, ili ćemo im ostaviti prostor da jedni na druge gledaju kao ljude? Moj prijatelj iz Berlina, iako mi liči na agnostika, često zna da kaže za nekoga ko griješi i sa kim se ne slaže: "E Bog mu pomogao". Reklo bi se - uzrečica od starina. Međutim, ja ne vjerujem u prazne riječi. Sve što izgovaramo nosi neku poruku. Ako se mi trenutno ne poistovjećujemo sa njom, ako ona nije oznaka naših uvjerenja, ipak ona može biti poruka iz prošlosti naših predaka. Kada, po navici ili tradiciji, izgovaramo njihove pozdrave, mi (kao u nekoj vremenskoj kapsuli) prenosimo njihove želje i pozdrave, nema sadašnjima i nama sjutrašnjima. Pa eto, neka nam Bog bude na pomoći, ako prema njemu imamo ikakav odnos (crkveni, tradicionalni, ispitujući…), ali uz tu vjeru i želju, neka nam bude primjer djelo i žrtva crnogorske porodice iz Berlina, koja ne odlaže i ne štedi pomoć "sopstvenih ruku". To bi bilo nešto što hrišćanska kultura naziva "djelatnom vjerom", ili što bi rekao Njegoš: "Nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke".
Bonus video:
