Nastavlja se prosipanje crnogorskih policijsko-bezbjedonosnih i srodnih službi. Nakon što su, na Vučićev mig, hapsili po Crnoj Gori srpske studente, pokazujući pravu mjeru sopstvene samostalnosti - ali i onu svijest koja stoji iza deportacija devedesetih - te nakon svega ostalog, što im dio javnosti odavno stavlja na teret, sada su odlučili da se bave i tekstovima koji im nisu po volji. Književni kritičari, rođeni. Pa se na meti našao pisac Brano Mandić zbog jednog satiričnog zapisa. Dokaz da koliko god vi bili satirični u odnosu na crnogorsku stvarnost, nije dovoljno. Ovakva stvarnost i njeni stvaraoci zaslužuju zapravo mnogo više... I srdžbe i imaginacije.
Tek će vam biti zabavno ako pokušate da zamislite te tekstološke jedinice CG policije, kako se bave analizom, što je rečeno i što je autor mislio. Kako se prorađuje svaki redak. Mora da su takvi pronašli izraz “situacioni događaj”. Naime, jezik uvijek postaje karikatura kada, umjesto da otkrijete, njime pokušavate nešto da sakrijete, ili nekoga (javnost) da prevarite.
Ipak, zanimljivo je da je ovu vrstu policijske reakcije izazvao Mandićev tekst - satirični komentar TV nastupa jednog istoričara-primitivca - budući da je javnost većinski bila zgrožena konkretnim ispadom. Tako da miješanje policije u čitavu stvar predstavlja skandalozno uplitanje onamo gdje im nipošto nije mjesto. I jedino ga je moguće protumačiti kao namjeru da se autor kazni i da se obeshrabre budući kritičari/satiričari. Pakleni palanački duh na djelu.
Slučaj je zapravo postao dodatno zanimljiv kada se, nakon žestoke reakcije javnosti, ukazala napuklina u partijsko-policijskom monolitu.
Da li spremnost šefa policije da se preispita takva odluka znači da dobijamo aktere voljne da istupe iz klišea o priglupim policajcima? (Nezaboravni stihovi Brane Petrovića: Milicajci umnoj patnji nestasali, sve brđani spremni orni da pretuku...) To, dakako, treba pozdraviti. Bilo da je plod namjere ili kakvog “situacionog događaja”.
Stara je istina da je satira najmanje dobrodošla i čak najmanje razumljiva u nezrelim društvima, onamo gdje obično glavnu riječ vode otužni političari diletanti.
Ipak, nije to nikakava novina, crnogorska politička svijest tradicionalno loše reaguje na satiru, a slučaj Brana Mandića samo svjedoči da se to, u dogledno vrijeme, najvjerovatnije neće promijeniti. Od toga nismo “oslobođeni” 30. avgusta.
Ali, bilo je i kroz istoriju neočekivanih nijansi. Čak i u doba tzv. partijskog jednoumlja postoje primjeri koji svjedoče da su postojali ljudi sa unekoliko širim razumijevanjem stvari.
Evo jedne zanimljive dogodovštine iz toga vremena. Godina je 1980. ili 1981. Kišna noć u Titogradu, gotovo pusta ulica ispred tadašnjeg Ribljeg restorana, danas Voli u centru. S jedne strane, onamo gdje su obično taksisti, šeta mrzovoljni i uniformisani predstavnik narodne milicije. S druge strane, pak, pjesnik Ranko Jovović, pripit i kavzi voljan. Čim je vidio milicionera, Jovović je uzviknuo - Dolje Partija. Milicajac ga pogleda i nastavlja da šeta. Jovović, opet: Dolje Tito. I za jedno i za drugo odmah se išlo u zatvor, uz batine, izvjesno. Ipak, mrzovoljni pozornik samo je pogledao pjesnika i nastavio da šeta. Ne da se Ranko, uporan je. Izmozga: Živio kralj Petar, dolje Tito! Milicajac ga gleda, pa najednom progovara: “Viči, viči, Jovoviću. Otići će i Veljko Milatović, pa ću te polomit neđe kad te nađem!”
Anegdota jasno ilustruje jedno vrijeme i jednu zaista osobenu političku figuru. Veljko Milatović je, naime, naredio miliciji i srodnim službama da se pjesnici ne diraju što god, pijani ili trijezni, pričali. Tako da i ti lijepi trenuci slobode kroz crnogorsku istoriju nisu nikada bili posljedica institucionalnog sazrijevanja, već volje najmoćnijih političara.
Pa uporedite to sa ovim današnjima...
Bonus video:
