Bauk 15. marta kruži Srbijom. Nema druge teme, jer se sve tiču samo tog datuma. Taksisti su najbolji megafoni. Oni su presjek društva. Tu se vidi i jedna i druga strana, odnosno projekcije. Želje i težnje. Jedni su išli da dovoze studente besplatno iz Novog Sada ili Kragujevca, a drugi psuju što im “neko” blokira put i onemogućava zaradu. To je slika, svako vidi ono što želi da vidi. U posljednje vrijeme, ovi drugi su tiši, iako su dugo bili najglasniji.
Kako se primiče ovaj 15. mart, u vazduhu se osjeća tenzija. Gotovo opipljiva. Jer, niko ne zna šta će biti. Neko može da ima plan, ali niko ne zna kraj tog dana, u kom pravcu će sve da se odvija. Hoće li sve biti mirno, ili će masa da talasa ili će biti provokatora i provokatora provokatora koji će nasjesti na provokacije. Medijima se slabo vjeruje i svi čekaju video isječke, jer mreže opet dominiraju. Vjeruje se samo svojim očima, dokazu, ljudima sa lica mjesta. Nekad se dani odvijaju sami od sebe. Nema predviđanja.
Blokade, bojkot, studenti i fake studenti. Veterani i fake veterani. Traktori. Beretke. Transparenti. To je danas Beograd. Svi pričaju, svi slute, u čitavom Beogradu je napeto, u prevozu, na ulici, svuda, baš svuda. Isti je pogled na licu policajca, gospođe na trafici i čovjeka na ulici. Govori se otvoreno, kao da kipi iz svakog čovjeka nešto što je prećutao, što je dugo gutao, pa makar se pravio da gleda svoja posla.
Ali najveće ćutanje je izrazila Evropska unija. Oni tek imaju preča posla. Oni, samozvani vjesnici slobodne misli, oni sve vide, a Beograd im je u mrtvom uglu. Ne vide ništa. Zašto? Plaše se, da se studentska energija i pobuna ne prelije, malo do Zagreba, Ljubljane, pa ne daj Bože do Beča, Praga ili Pariza. Da studenti njihovi ne vide autohtonu blokadu fakulteta, jedinstvo, pjesmu i kako se ponosno nosi državna zastava preko ramena, kako se pjeva himna na sav glas. Da bude obrnut smjer od 1968. godine. Toga se plaše.
Ali lako je tuđim onim koprive mlatit, lako je bit Srbin u Berane i liberal na Cetinje. Crna Gora ovog puta gleda na Beograd kao da je Novi Zeland. Gleda, glumi kratkovidost, ne vjeruje, gleda a ne vidi. DPS struji je drago što se narod buni a smeta im vijorenje toliko trobojki i što se pjeva Bože pravde. Drugi vide antidržavne elemente u tim studentima. Ni jedni ni drugi nisu u pravu.
U pravu je samo onaj iskreni student što je visoko podigao zastavu svoje države i hoda pravo, onaj što mu je srce čisto, što možda ne zna što tačno hoće ali zna da nešto hoće. Ko hoće dobiće, ko neće neće ništa.
Ovi studenti što čistog srca hodaju, oni će za deset godina imati o čemu da pričaju, imaće kapital, imaće ponos i elan. Svi treba da im zavide, s pravom. Kajmak će drugi da pokupe, zasluge će drugi da pokupe, ali lično iskustvo i nadahnuće, to pojedincu niko ne može i neće oduzeti. Važna je akumulirana energija, san o potpunoj slobodi, pa makar ne bio ostvaren.
O ovoj generaciji neko će nekad snimiti film, neko će od ove energije isplesti knjigu koja će odjeknuti i dalje nadahnuti druge. Ima se od čega praviti priča, jer važno je nadahnuće. Nekad se to zvalo epifanija ili bogojavljenje. To se dešava kad čovjek počne da vjeruje, makar u nešto.
Sad ljudi vjeruju u studente. Političare ne mogu da smisle. Svi ostali su ih prevarili. Sve što su ljudi mislili da je nestalo, pojavilo se sa studentima. Solidarnost, empatija, pjesma, zastava, osmijeh i ponos.
Poslali su makar signal, da se ovog marta 2025. godine na Balkanu slobodnije misli nego u Evropi!
P.S.
Džoni Štulić je s pravom pitao recepcionera hotela Evropa u Sarajevu, da li je Balkan Evropa ili je Evropa Balkan...
Bonus video:
