Petak, 14. mart - Gledam studente pješake kako ulaze u Zemun i građane koji ih s divljenjem dočekuju, uznemirena zbog zastrašujućih najava da im doček organizuje i vlast.
Zbog tog dočeka koji je zakazan za sjutra, zadivljenost učesnicima mirnodopske verzije Igmanskog marša popušta pred strahom od bijesa već ranjenog autokrate. Čija je moć obrnuto srazmjerna njegovoj nenadležnosti...
Jednim dijelom strahujem zato što znam da ih dočekuju i neki moji stari prijatelji, mlađa rodbina i kolege iz antiratnih devedesetih.
Drugim, i to mnogo više, zbog sjećanja na haos kojim su (ne samo) u Beogradu okončavana mnoga masovna okupljanja...
Neće Vučić, ovoga puta ne smije, čitam na fejsbuku utješne riječi đece mojih drugova još od prije devedesetih.
I trudim se da im vjerujem, skoro pola života prošlo im je pod vladavinom samozvanog vožda vaskolikog srpstva i gospodara Srbije.
Znam da ne oskudijevaju u pobunjeničkom iskustvu, od punoljetstva su na protestima... Uprkos tome, razmišljam da li da im otpišem na osnovu svog iskustva...
Da ih upozorim da hoće, i te kako hoće, nije Vučić prvi diktator koji je pripravan da svijetlo u balkanskoj krčmi ugasi onoga časa kad izbroji da je na ulicama kritična masa svijeća za pokoj njegovoj vladavini...
I da diktatori uvijek lažu kad broje naglas, istinite brojke priznaju samo (u) sebi...
* * *
Subota, 15. mart - Ipak, nijesam ih upozorila, da ne mračim... Dosta sam mračila na domaćem terenu evo tri i po decenije...
I izgubila svaku nadu da sam bar malo pogriješila...
Ne sad, nego još u proljeće 2019, na kraju protesta Odupri se. Koji su, isto kao i ovi u Beogradu, pokrenuti zbog korupcije, samo što je naš povod koštao samo 97.000 eura a ovaj je plaćen životom 15 Novosađana...
Od tog proljeća znam da za pravo crnogorsko proljeće nema nade ni u narednoj deceniji...
Za ove koji su danas istrčali na beogradski teren možda ima, ako ništa drugo - brojniji su...
- Diktator svaki, pa i ovaj posljednji balkanski, mora jednom pasti... Večeras ili jesenas, to neka vidi sa ovim predavačima Nade koji danas drže 111 čas - tako sam napisala đetetu Brajanu...
I prepisala očev Diktatorski bluz...
* * *
Nedjelja, 16. mart - I tek kad sam oposlila ovo drugo prepisivanje, primijetih još jedan simbolični detalj.
Balša je diktatora u stihove umetrio prije 13 godina, a tačno toliko traje i diktatura zbog koje su 111 dana na ulicama studenti i stotine hiljada zemljoradnika, profesora, stočara, ljekara, metalaca, umjetnika i ostalih pobunjenika.
I, ako ćemo pošteno, svi su danas diplomirali...
Iz Slobode, sa velikim početnim slovom jer se tako pišu svi nastavni predmeti, a naročito ovaj zbog kojeg đeca mjesecima organizuju očiglednu nastavu za odrasle.
I zbog toga opet prepisujem sebe sa fejsbuka, ne volim tu mrežu ali nijesam mogla da čekam petak.
#oduprisehajcinastudente: Đeca su učinila nešto što niko do sada nije uspio. Probudila Srbiju i pomogla joj da vostane kao ljudska, pravedna i poštena. Na roditeljima je hoće li je sjutra vratiti na diktatorska, korupcionaška i zločinačka podešavanja.
E, to je ono što vladajući dio bivših opozicionara u Crnoj Gori neće ili ne umije da vidi.
Ne hešteg, nego Srbiju nakon ovih trinaest godina pod Aleksandrom Vučićem.
I onih prvih trinaest pod Slobodanom Miloševićem.
* * *
Ponedjeljak, 17. mart - Znam da će njihovi sad da krenu s onim #aštonepišeš o trinaest godina između...
Zato što neću, jer - šta god ja mislila o petooktobarskoj vlasti - Srbija je tada bila dovoljno slobodna da bira.
I zbog toga što ta vlast - što god da je mislila o Crnoj Gori - nije odlučivala o sudbini Crne Gore.
Sad odlučuje.
I to presudno, isto kao devedesetih, samo što su okolnosti mirnodopske...
I direktno, preko najmanje tri partije koje - i nekad kao opozicija i sada kao vlast - svjesno podržavaju i Vučića i sve ono što radi svojoj državi i njenim državljanima...
Posredno, preko najmanje dvije koje - zbog korumpiranosti ili neznanja, dakle svjesno ili nesvjesno - podržavaju gorepomenute da bi o(p)stale na vlasti.
Tom cilju trebalo bi da posluži i ovaj performans sa potpisivanjem primirja u eksteritorijalnoj zoni.
Ukratko ću, da ne prepisujem onu lakrdiju od saopštenja.
Dakle, PES i DPS postigli su sporazum da NSD, DNP i SNP više neće ni zucnuti o srpskom jeziku i pismu, srpskoj kapeli na Lovćenu, dvojnom srpsko-crnogorskom državljanstvu...
Koja je logika da će, umjesto po svojim programima, te partije postupati po tuđem Barometru - evo ne znam, ali ništa pametnije nijesam ni očekivala.
Tako to biva kad pet vladajućih partija, između svakog crvenog datuma u crkvenom kalendaru, bar po jednom prekrše sekularni Ustav.
A u iste opanke neoprostivim grijehom proglase svjetovnu anatemu na jedan blentavi zaključak jednog od zaludnjih parlamentarnih odbora.
I svaki im je posao takav, ne umiju bolje najbolji ćaci(ji) navodno omraženog bivšeg predsjednika Mila Đukanovića...
Od kojih su dvojica starijih uredno pohađala nastavu u produženom trajanju...
Dvojica mlađih upola kraće, ali uz dopunske časove...
A posljednjega - i samo formalno najjačega - zapalo da uči onlajn...
* * *
Utorak, 18. mart - I zato im poslije svega, a naročito poslije ovih dvjesta/ trista hiljada šamara što ih je sa ulice primio onaj za koga navijaju - njihov uzor-Delija koji je u stvari Grobar - ne preostaje ništa drugo nego da za počasnog predsjednika vladajuće koalicije ustoliče jednog drugog Đukanovića...
Onoga što je, zbog podrške glumaca studentima, rekao da su "totalno jedan snobovski, nebitan dio društva"…
- Ja kad čujem te radnike u kulturi, te glumce, ja navijam, molim vas ljudi, do besvijesti štrajkujte - bio je bratski poslanik makar iskren.
Falilo je još samo ono Gebelsovo da se, kad god čuje riječ kultura, maši za pištolj...
Ni tada, bojim se, navijači srpskog autokrate ne bi priznali da oni koji žele dobro Srbiji za uzor treba da uzmu upravo jednog srpskog glumca.
- Ja sam došao da se vama poklonim, ja vama da aplaudiram i ja vama da poljubim ruke kad bih to mogao. Hvala vam, ja sam ovu sramotu 50 godina trpeo i bio ne tako hrabar kao vi i ne tako mudar kao vi. Hvala vam, deco, mnogo vam hvala - tako se Bata Stojković 1991. obratio i na kraju poklonio pobunjenim studentima.
Zato što je već tada znao što čeka cijeli Balkan ako starija generacija ne podrži mlađu i sve one koji su je tada podržavali. Na svim ulicama svih republika i pokrajina, od Slovenije do Makedonije...
Umjesto da čuje glumca, većinska Crna Gora uživjela se u ulogu Ilije Čvorovića...
I nakon svega kroz što je tokom decenija prošla, nije mnogo odmakla od one njegove antologijske: "Ajde lepo priznaj, a Đura će ti oprostiti što te je tukao"...
* * *
Srijeda, 19. mart - Nije glumac, ali jeste na dan protesta bio glavni junak crnogorske ispostave društvenih mreža.
I za to je poslanik DPS-a Ivan Vuković sam kriv. Nije od juče na javnoj sceni i morao je znati kakve će posljedice izazvati njegova podrška studentima u Beogradu iz - Beograda...
Ali, da je imao pravo da to uradi - jeste...
Da to ne razumiju brojni korisni idioti na mrežama, može se razumjeti...
Da ne razumije premijer - e, za to razumijevanja nemam...
- Takođe, ne podržavamo miješanje naših zvaničnika u unutrašnju politiku drugih zemalja, prvo poslanik Knežević a sada i Vuković, jer isti odnos očekujemo i prema Crnoj Gori - tako je reagovao Milojko Spajić.
Neznaveno i nepotrebno, kao i previše puta ranije...
Zbog toga što pravo na javnu riječ o bilo kom javnom događaju bilo gdje ne smije biti uskraćeno nikome, pa ni članovima i vođstvu DPS-a.
I zato što se stav opozicionara ne može tumačiti kao stav državnog zvaničnika, niti kao miješanje u unutrašnje stvari druge države.
Bilo je ovakvog "miješanja" i prije Vukovića.
Što premijer to ne zna, prosto mu bilo, bio je tada mali i imao samo devet godina...
Sad je veliki i nije za praštanje što se pravi da ne vidi ono što radi njegov jači partner...
I ne da radi, nego je svaku mjeru prešao miješajući se - kao predsjednik Skupštine - u unutrašnje stvari susjednih država...
I to svih, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Kosova...
I, uprkos posljedicama koje izaziva, premijer ne smije da napiše njegovo ime, jasno je i zbog čega...
Neću sad ni ja, ali ne sa istog razloga...
* * *
Četvrtak, 20. mart - Na protest su pozvali i makedonski studenti. Zato što je i tamo, kao u Novom Sadu, korupcija uzela danak u krvi, samo što je "nadstrešnica" u Kočanima plaćena četiri puta skuplje...
Dan-dva nakon tragedije pritvoreno je dvadesetak osumnjičenih, među kojima su policajci, državni službenici, vlasnici diskoteke i organizatori programa.
U toku je i inspektorska racija u svim kabareima, diskotekama i noćnim klubovima na teritoriji cijele države...
Kasno i nedovoljno, poručio je Studentski plenum i uputio proglas "Site na plenum"...
- Ova studentska plenumaška epidemija zarazila je i susjednu Makedoniju - izvijestila je koleginica iz beogradskih novina...
Jednako netačno, bezočno i zlobno kao što su svi patriJotski branitelji korupcionaškog režima prije nekoliko dana izvještavali iz srpske prijestonice...
Zato što je posljednja(?) tragedija samo jedan povod za pobunu, a uzroka je više i stari su najmanje tri po decenije...
U to doba iz Srbije se širila epidemija rata za novac, moć i teritorije. Ne svuda tim redom, ali je korupcija - kao posljedica te epidemije - zahvatila sve teritorije koje matica i dalje tretira kao dio srpskog sveta...
Crna Gora je ovakvu sadašnjost tada sama izabrala. Za razliku od Makedonije koja je u najopasnijim vremenima imala hrabrosti, znanja i mudrosti da se odupre zlu...
S njegovim posljedicama, iako ni kriva ni dužna, nažalost nije ni umjela ni mogla da se nosi...
I Makedonija je - kao i Crna Gora - tonula u korupciju, nesposobnost i beznađe.
I prihvatala nepravdu svake vrste kao kao normalnu stvar.
I čekala da neko drugi nešto uradi.
I, nažalost, dočekala strašnu tragediju...
A u čemu je razlika? Pa u tome što za Makedoniju još ima nade...
Bonus video:
