Šezdesetih godina beogradska Prosveta je izbacila 100 knjiga za djecu, a ja sam ih, taman nosom dorastao do police na kojoj su stajale, slobodno uzimao čim sam naučio prva slova. Sami naslovi bili su čarobne formule, ključevi za svjetove u koje sam odmah želio da uđem. Sivo-bijele knjige su u lijevom gornjem uglu imale tamnoplavi kvadrat sa bijelim brojem. „Zov divljine“ Džeka Londona je imao broj 48, „Priča o kmetu Simanu i druge pripovjetke“ Ive Andrića 88, Janko Veselinović „Hajduk Stanko“ - 57. Postojale su knjige privlačnih naslova. „Pisma Indiri“. Mučio sam se da izgovorim ime autora: Džavaharlal Nehru.
PODVODNI PUTEVI
Čitao am sve što mi je došlo pod ruku. Red je došao na knjigu čudnog naslova - „20 000 milja pod morem“. Ime autora - Žil Vern. U sredini u kojoj su se svi zvali Fahro, Meho, Drago ili Zoki, jedan Žil bi sigurno bio egzotična pojava. Ali bi ime barem bilo lako za izgovor.
Više od pola vijeka poslije prvog čitanja izgovaram poluglasno prvu rečenicu: „Godina 1866. bila je značajna po jednom čudnom događaju, jednoj neobjašnjenoj i neobjašnjivoj pojavi, koju bez sumnje niko nije zaboravio“. Pojava je bila zaista nezaboravna jer se u meni trenutno probudio prvobitni osjećaj - Žil Vern je umio da čitaoca usisa u vrtlog svojih rečenica.
Protagonista, profesor prirodnih nauka iz Pariza je na poziv američke Vlade isplovio na brodu Abraham Linkoln iz Njujorka, kako bi se ispitao niz susreta brodova i „plovećeg grebena“, ogromne morske nemani ili kita. U društvu sluge Konseja i kanadskog lovca za kitove Neda, glavni junak se našao na leđima tog „kita“ - zapravo podmornice Nautilus. Njih je posada odvela u unutrašnjost gdje ih je dočekao kapetan Nemo. Podvodna plovidba morima i okeanima mogla je da počne.
Listajući jednu od omiljenih knjiga iz djetinjstva shvatam da je i u nama, čitalačkim veteranima, ostao živ onaj dječak koji prvi put očima guta niz slova, stvarajući u mašti Vernov podvodni svijet.
Na kraju romana nailazim na rečenicu koja odaje najdublje uvjerenje Žila Verna: „To je priča o nevjerovatnoj ekspediciji, o podvodnom putu, nedostupnom čovjeku, koji će mu napredak jednom otvoriti“.
Žil Vern nije bio običan pisac. On je bio neka vrsta futurologa, sa visokim procentom tačnih predviđanja.
Sljedeća knjiga sa potpisom ovog francuskog pisca je takođe bila u mojoj Prosvetinoj biblioteci. Imala je brojeve 70 i 71.
“23. marta 1865. u vazduhu su se, iznad Tihog okeana, čuli očajnički glasovi…” Ovaj datum označio je početak priče o “Tajanstvenom ostrvu”. Igrom slučaja, Žil Vern je za početak romana izabrao datum koji mi danas, marta 2025, tačno 160 godina kasnije, vidimo kao okrugli jubilej. Žil Vern priča svoju “robinzonijadu”, ali njegovi su brodolomnici na ostrvo dospjeli vazdušnim putem - balonom.
Ono što je meni bilo važno jeste činjenica da se u ovoj knjizi na Tajanstvenom ostrvu pojavio i kapetan Nemo, živ i zdrav, te da sam saznao više o tom tajanstvenom liku - on je zapravo bio princ Dakar.
Žil Vern je niz svojih ideja preuzeo od drugih književnika i naučnika. Ime podmornice „Nautilus“ je podsjećanje na Roberta Faltona, naučnika i inženjera koji je još oko 1800. konstruisao podmornicu na manuelni pogon.
DJEČAK KOJI JE HTIO NA BROD
Dvadeset i osam godina poslije porinuća Faltonovog podvodnog plovila u Brestu, nekih 300 kilometara jugoistočno, u Nantu, u porodici advokata Pjera Verna i njegove žene Sofi koja je poticala iz brodovlasničke porodice rodio se sin Žil Gabrijel. Imao je brata i tri sestre, pohađao katoličku školu pa gimnaziju. Otac ga klasičnim obrazovanjem priprema da nastavi njegovim stopama. Ali mali Žil je drugačiji. Sa jedanaest godina se kradom ukrcava na brod koji će isploviti za Indiju. Otac ga je u zadnji čas pronašao i vratio kući. Žil Vern je morao da svečano obeća ocu da će od tada da putuje samo u mašti. Doduše, postoji i sumnja da je priča bila potpuno drukčija, ali svijet se drži ove verzije koja dobro zvuči.
Kao mladić odlazi u revolucionarni Pariz da bi studirao pravo. Počinje da piše pjesme, drame, bogati stric ga uvodi u krug poznatih pisaca - oca i sina Dime. Žilov otac je shvatio da mu sin neće postati pravnik i obustavlja finansiranje. Žil Vern posljednje pare troši na knjige i - gladuje. Ipak završava fakultet i postaje advokat. Upoznaje Onorin, dvadesetšestogodišnju udovicu i majku dvoje djece i zbog nje odlučuje da prihvati posao na berzi. Kada je zaradio dovoljno, uzeli su se. Bilo mu je 29 godina. Nešto kasnije rodio im se sin Mišel, koji će u narednom vijeku upravljati očevom rukopisnom zaostavštinom.
Prva putovanja izvan Francuske odvela su Žila Verna do Škotske i Norveške. O njima je napisao roman koji nije objavio za života. Sudbonosan je bio susret sa piscem i izdavačem Pjer-Žilom Ecelom koji pokreće ediciju „Neobična putovanja“.
Već prva knjiga „Pet nedjelja u balonu“, objavljena 1863, osvojila je na prečac francusku publiku. Vrijeme radi za njega. Vern postaje jedan od najčitanijih pisaca svijeta. Od 1850. do danas njegovi romani su prevedeni na čak 150 jezika, što ga čini drugim najprevođenijim autorom svih vremena poslije Agate Kristi.
MANJE POZNATI ŽIL VERN
Evropa je bila pravednija prema umjetničkim dometima Žila Verna. Amerika je rado prevodila skraćene verzije romana, pretvarajući pitkog u plitkog pisca. Ipak, trag koji je ostavio ne smije da se potcijeni. Nadrealisti bi bili nezamislivi bez njegovih knjiga. Holivudski avanturistički filmovi duguju mu mnogo. Naučna fantastika kao književni žanr u njemu vidi svog rodonačelnika.
Decenijama poslije prvog susreta sa ovim štivom, saznao sam da je Vernov izdavač glatko odbio da objavi vjerovatno najinteresantniji rukopis koji je ovaj književnik napisao. Riječ je o distopijskom romanu „Pariz u 20. vijeku“. Izdavač Ecel je procijenio da je knjiga loša i tržišno neupotrebljiva, jer je svijet sjutrašnjice bio oslikan tamnim tonovima: „Objavljivanje bi uništilo Vašu reputaciju pisca“, napisao je on Vernu, predlažući mu da objavljivanje odgode dvadeset godina.
Žil Vern je ovaj roman napisao 1863, a objavljen je u Parizu tek 1994, dakle u sto trideset i prvoj godini od trenutka kada je pisac stavio tačku na posljednju rečenicu. Glavni junak romana, mladić Mišel živi u svijetu staklenih nebodera, superbrzih vozova, automobila na gasni pogon, i svjetske komunikacione mreže. Tehnologija trijumfalno oblikuje svakodnevicu, a književnost muzika i slikarstvo izložene su preziru. Mišel je dobio nagradu za književnost na latinskom. Treba li reći da ovaj Vernov junak nije srećan u svom svijetu?
U romanu se pojavljuju predmeti koji kao da su zaista preneseni iz tehnološke civilizacije prošlog vijeka. Džepni računari, liftovi, automatska pokretna vrata, faks kao komunikacioni uređaj, globalni modni trendovi, globalna trgovina. Zanimljivo je da je Žil Vern predvidio da će još u prošlom vijeku u širokoj upotrebi biti skladištenje energije komprimovanog vazduha (CAES). Ukratko, električna energija se pretvara u komprimovani vazduh, a zatim se vazduh ponovo pretvara u električnu energiju kada je to potrebno. Predviđanje je poranilo skoro cijeli vijek. U prvoj polovini 21. vijeka u svijetu postoji svega nekoliko takvih postrojenja. Vern je takođe zapisao da će ljudi nositi odijela na bazi željeza. To se nije ostvarilo, ali ne znači da neće.
VERNOVI ROĐACI I VERNOVA DJECA
Žil Vern je pisao mnogo. Ali je napisao jedan jedini esej. U tematskom središtu tog obimnog djela bio je Edgar Alan Po. U Francuskoj je ovaj američki pjesnik i prozni pisac postao dostupan na osnovu prevoda Šarla Bodlera - pjesnika ključnog za modernu svjetsku poeziju sljedećeg vijeka. Vernova otvorenost za novo i drugačije približila ga je američkom piscu, za kojeg je smatrao da je autentični genije. Brojni su tragovi Poovog uticaja na Vernovo stvaralaštvo, pa bi se američki pisac mogao nazvati nekom vrstom trajnog izvora inspiracije.
Za života je Žil Vern doživio slavu i priznanja. Ali ni to ga nije moglo sačuvati od hira sudbine. Kada se marta 1886. vraćao kući u Amjenu, glavnom gradu francuske pokrajine Pikardije, na njega je iz pištolja bez razloga dva puta pucao njegov nećak Gaston. Ranio ga je u nogu i slavni pisac je ostao hrom do kraja života. Nećak je završio u ludnici.
Valja spomenuti da je Žil Vern i u manje poznatim djelima tačno predviđao tehnološki razvoj. Priča „Jedan dan u životu američkog novinara godine 2889.“ donio je predviđanje o nastanku megapolisa u kojem ljudi komuniciraju vizuelnim telefonima i koriste vazdušna vozila. Energija se dobija iz akumulatora koji čuvaju sunčevu energiju.
A roman koji je objavljen 1866. pod originalnim naslovom “Robir, osvajač”, dok je kod nas preveden kao “Osvajač vazduha”, pripovijeda o putovanju “Albatrosa”, vazdušnog broda sa propelerima. Time je Žil Vern predvidio helikopter.
Glavna figura, konstruktor Robir, koji podsjeća na kapetana Nema, na kraju ostavlja poruku Amerikancima i svijetu: ”Moje mišljenje je da ne treba ni u čemu prenagliti, pa ni u napretku. Nauka ne treba da prethodi običajima. Riječju, što treba, doći će u svoje vrijeme”. Robir zaključuje: “Narodi još nisu zreli za slogu”.
Robir će, prije nego što iščezne sa svojim Albatrosom, još reći: “Odlazim dakle i sa sobom nosim svoju tajnu. Ali ona neće biti izgubljena za čovječanstvo. Biće njegova onog dana kada bude dovoljno pametno da je nikada ne zloupotrijebi”.
Sada, tačno 120 godina poslije dana kada je pisac podlegao dijabetesu, znamo da je, Žil Vern, govoreći Robirovim ustima, bio pretjerani optimista. Od 1905. do danas čovječanstvo je razvilo skoro sve vrste tehnologija koje je Žil Vern predvidio. I te tehnologije su bile veoma efikasne u izvršenju niza najsvirepijih genocida kao i u vođenju razornog rata protiv prirode.
Ali pisci nisu prestali da zamišljaju buduće svjetove. Jedan od najvećih, koji je književnim kvalitetom prevazišao naučnofantastičnu žanrovsku odrednicu, američki pisac Rej Bredberi, rekao je svojevremeno: „Mi smo svi, na ovaj ili onaj način, djeca Žila Verna“.
Bonus video:
