Studenti na tabli pišu ono što će vladar reći, pa štikliraju jedan po jedan pogodak, ali kako će zvučati ostavka? To će za razliku od govorancija krajnje predvidljivih biti nešto osvežavajuće.
Pre možda dve nedelje sugerisao sam predsedniku Republike kako da otpočne obrazloženje svoje ostavke, a da mu ne bude povređen ponos, i da deo odgovornosti za taj sve u svemu žalostan, ali neminovan rasplet padne i na nas stanovnike, i na neimenovane moćnike van naše otadžbine. Evo predloga koji izgleda da nije ni bio razmotren: „U skladu sa Ustavom Srbije, a umoran od nezahvalnosti stanovništva i od samovolje velikih sila, odlučio sam da se povučem sa mesta predsednika Republike, da se posvetim košarci, besmrtnoj igri u kojoj nema laži, nema prevare, i gde će moja prvorazrednost, udružena sa mojom radinošću, donositi uspehe koji će biti očigledni, jer će se očitovati u brojevima, koji su moji miljenici i moja uzdanica…“
U međuvremenu se desilo toliko stvari - za ne podičiti se - da vredi poraditi na novom nacrtu: „U skladu sa Ustavom Republike Srbije, a našavši se u procepu kakav ni najstarije guje u našem klimatskom pojasu ne pamte, povlačim se dragovoljno sa mesta šefa države, države kojoj sam dao više nego svi prethodni vladari zajedno, sa izuzetkom možda cara Dušana i donekle Stefana Nemanje (koji bi verovatno ostavili bolji utisak da su imali građevinske mašine koje su meni bile na raspolaganju, da su imali herca da se muški zaduže, i da im je neka srednjevekovna unija donirala dukate); moje delo nadilazi delo bilo kog mog savremenika, uh, ovo je kao ’dete ujelo prase’, o tome se kod nas na Akademiji govorništva još kako vodi računa, ’delo nadilazi delo’, ne zna se ko nadilazi, a ko je nadiđen, ali znate svi odlično šta hoću da kažem, pročešljajte slobodno sve kontinente i sve države - nećete naći nikog ko se ovoliko uzdigao iznad bioloških, metaboličkih i drugih ograničenja ljudske rase; istorija će moje podvige umeti da ceni, za razliku od stanovništva koje se naprasno i nepravedno podiglo protiv mene!
Četiri meseca gledam pokretni i neprekidni referendum gde se razdragano kliče da ja odem; poricao sam to dokle god sam mogao, jer sam osećao obavezu prema dobrim ljudima koji su me svojevremeno izabrali da sudbinu Srbije uzmem u svoje sigurne, spretne i jake ruke, ali sam, da li u prošli četvrtak, odlučio da lično sakupim i hronološki rasporedim sve proteste u kojima je moje ime skandirano nimalo svetosavski i nimalo blagonaklono, jer ovi moji u silnoj ljubavi hoće poneku neprijatnost i da mi prećute, sabrao sam, znači, na kineskoj tabli sve učesnike svih protestnih skupova, sabrao sam sve sate koji su utrošeni da ja budem ovako ili onako sklonjen, brojevi uvek govore istinu, dalje, uspeo sam jedne noći da zamislim - u svoj njegovoj veličini i izobilju - švedski sto koji su žitelji sela, varošica, gradova i univerzitetskih centara priredili za studente: to je trpeza kakva se ni u Svetom pismu ne pominje, ispravite me ako grešim; zamislio sam onda, mašta mi je uvek bila jaka strana, i sav provijant koji se za četiri meseca ukazao na blokiranim fakultetima, sve što su im ljudi dragovoljno poklanjali i lično donosili, zabolelo me je što su pravoverni bili toliko puta na suvoj hrani, i zabolelo me je što su svi članovi partije, ali i ostali zaposleni koji su bili privoljeni da dođu na moje skupove, prihvatali dnevnice koje sam im ja u svojoj plemenitosti davao, ali da podnesem neopozivu - umalo ne rekoh: neoprostivu! - ostavku presudila je, verovali ili ne, jednostavna spoznaja, združivanje sabiraka: studenti su, u borbi da država postane drukčija nego što sam je ja ustrojio, prepešačili više kilometara nego što sam ja sagradio autoputeva!
Dok ja budem završio Višu trenersku školu sadašnji studenti, i ovi podbunjeni, i oni koji samo žele da uče, biće prestari da ih ja treniram, jer ja ću trenirati mlađe naraštaje, ali ću njihovu decu, koja će se roditi u stanovima kupljenim po kamati kakve nema nigde u svemiru, izvesti na pravi košarkaški put, a da li će neka sportska dvorana poneti moje ime ostavljam budućim šapićima i njihovim komisijama za imenovanja i preimenovanja.“
Mogao bih svakog dana da - s udovol’stviem - pišem predloge za tekst Vučićeve ostavke, možda bi to baš trebalo i da radim, ali ne da njima obasipam nedužne vas, nego da ih preporučenom poštom šaljem u takozvano Predsedništvo, pa ako se adresatu barem jedan dopadne, neka ga stilski upodobi svom jeziku, samo neka mu se prikloni.
To bi nam obojici služilo na čast.
Bonus video:
